Najupečatljiviji utisak prve posjete Srbiji jednog albanskog premijera poslije 68 godina bio je da je protekla u napetoj situaciji, u kojoj su jedna sasvim normalna konstatacija i poziv percepirani anormalno. Albanski premijer Edi Rama tretiran je vrlo loše jer je pomenuo Kosovo, osjetljivu temu za srpsku Vladu. Srbijanski tabloidi pokušali su zbog toga da ga diskredituju i ponize naglašavajući da je Rama došao da provocira i izaziva haos... "Došao u Beograd da otima i vređa“, a premijer Srbije Aleksandar Vučić izjavio je: "Kosovo je Srbija i to ću vam ponovati u Tirani".
U albanskoj javnosti dominiraju mišljenja da je provocirao Vučić, a u srpskoj Rama što stvara povoljnu politčku klimu da se nastave dugogodišnje razlike i neslaganja. Srbija ne prihvata novu realnost jer je pod snažnim pritiskom unutrašnjeg nacionalizma i spoljnjeg pritiska Moskve. Zbog toga posjeta nije rezultirala pozitivnim bilansom posebno u otklanjanju tenzija, višegodišnjeg neprijateljstva, mržnje, osveta i predsrasuda između dvije najuticajnije balkanske države - Srbije i Albanije.
Najavljena kao historijska, posjeta je trebalo da predstavlja korak naprijed za približavanje u odnosima između dveju država, pomirenje i budućnost regiona, ali pretvorila se u provokaciju i spor između premijera Srbije Aleksandra Vučića i Albanije Edija Rame koji su se na konferenciji za medije otvoreno verbalno sukobili.
Oba premijera upotrebili su retoričke izraze kako bi uticali i ubjedili svoje nacije i narode za određene namjere i ciljeve, a tom prilikom posebnu težinu imali su pojedini vizuelni elementi koji su prije sličili karikiranim pozorišnim predstavama i bili ispod nivoa diplomatskog rječnika i manira. Rama je branio prava Albanaca i govorio o Kosovu, rekavši da je "nezavisnost Kosova neumitna i mora biti poštovana“, ali nije govorio i nije posjetio nekog od Albanaca čiji su objekti demolirani u Srbiji. Vučić je poručio da je "Kosovo srpsko i da nikada neće biti dio Albanije“.
Naravno, potpisana su i tri sporazuma kako bi se opravdala posjeta. Na aerodromu "Nikola Tesla“ u Beogradu albanski premijer nije dočekan sa obilježjima i državnom zastavom Albanije. Premijer Rama poklonio se srpskoj zastavi, ali domaćin, srpski premijer Vučić, nije uzvratio naklonom albanskoj zastavi što svakako predstavlja ponižavajući gest prema gostu i ispoljavanje šovinizma od strane domaćina. Poruka koja se iz toga mogla izvući dio je mentaliteta i psihologije koja u Srbiji i dalje prevladava: mi Srbi smo mirovnjaci, Evropljani, vi Albanci ste dio Srbije "neevropljani”, agresivni, nasilnici, neorganizovani, vi ste iza nas...
Srbija može da ne prizna nezavisnost Kosova, ali priznaje državu Albaniju i njenu zastavu, pa ipak, za nju neisticanje albanske državne zastave nije incident, provokacija niti kršenje protokola.
Zvaničnom Beogradu nije provokacija ni poniženje kada se srbijanski lideri u Briselu i na međunarodnim skupovima sastaju sa Kosovarima koji se predstavljaju kao predstavnici nezavisnog Kosova i sa njima razgovaraju, potpisuju sporazume i jedni drugima pružaju ruku. Međutim, provokacija je kada premijer Rama pominje državu Kosovo i njenu realnost koju je priznalo 108 država svijeta i koja je već šest godina potpuno nezavisna. Rama je govorio o stvarima o kojima govore mnogi, privatno i Srbi, a razlika je samo u tome što je on to rekao javno i na demokratski i transparentan način iznio svoje stavove. Pokazalo se, međutim, da u Beogradu ne žele albansku zastavu niti da se riječ Kosovo čuje ukoliko je izgovorena iz usta albanskog premijera iako je Srbija sporazumom od aprila 2013. godine faktički priznala teritorijalni integritet Kosova.
Javni medijski servis Srbije koji je direktno prenosio konferenciju za novinare, nije prevodio govor premijera Rame, a kada je ovaj pomenuo Kosovo, Vučić je u znak protesta skinuo slušalice i na kraju konferencije nije pružio ruku svom kolegi. Politčki bi bilo neshvatljivo da albanski premijer ne pominje Kosovo u Beogradu kao što bi bilo neshvatljivo da i srpski premijer ne govori o Kosovu u Tirani.
Umjesto da se o posjeti govori kao o historijskom trenutku i mogućnostima da se postigne značajan korak napred ka pomirenju u čitavom regionu i o potrebi da Balkan ima potrebu za saradnjom i stabilnošću koja se može postići samo dobrom voljom, saradnjom i dijalogom između država, u javnosti se lansiraju nevažna i marginalna pitanja. Malo se govori o tome da ekonomski indikatori pokazuje dobre odnose između dvije države. Albanija najviše robe uvozi iz Srbije, uglavnom prehrambene artikle, građevinski materijal, hemijske proizvode, metal i sl. čija je vrijednost u 2013. godini iznosila više od 170 miliona dolara. Zanemaruje se činjenica da Albanci žive na Kosovu, u Srbiji, Makedoniji i Crnoj Gori i da albanska politika rješenje Kosova vidi u okviru evropskih integracija, što znači da ne postoji ambicija za stvaranje "Velike Albanije" i da jedinu realnu politiku za pronalaženje novih mogućnosti za otklanjanje fanatizama, nasljeđene prošlosti i konflikata Albanija vidi u integraciji obje zemlje u okviru "Velike Evrope" čemu zvanično teži i Srbija.
Ukoliko ambicije obje zemlje ostanu samo na riječima, a ne u djelima i u evropskom duhu, tenzije u srpsko-albanskim odnosima učiniće da oni i dalje ostanu crna rupa na Balkanu.
