Bio je tanak, dječijeg lica, vižljast i brz kao tane s lijevog krila, pedeset kila s krevetom i strašnim šutom koji je s trideset metara pogađao rogljeve gola – Xhevad Prekazi, Albanac, Kosovar iz Kosovske Mitrovice. Naslijedio ga je mrki, stameni, uporni predvodnik ekipe i razarač protivničkog gola – Fadil Vokri, Albanac, Kosovar iz Podujeva. Bilo je to u Jugoslaviji, u Partizanu, klubu svjetle slobodarske i internacionalne tradicije. Bilo je to u vrijeme kada smo bili ljudi, iako smo Srbi.
Odlazak Fadila Vokrija iz Partizana 1989. godine poklopio se pojavom bankara koji će postati Balkanski Kasapin, događanjem naroda i zločinačkog memoranduma srpskih nedovršenih podlaca, planiranih i sprovedenih preduslova za potonje, najveće zločine u Evropi poslije Drugog svjetskog rata. Bilo je potrebno skoro četvrt vijeka da se dozovemo pameti, po cijenu stravične žrtve Zorana Đinđića, na čelu sa onima koji su bolje razumjeli taj gubitak od onih koji su bili njegovi navodni saborci.
Za nepunih godinu dana od formiranja, nova vladajuća koaliciona formula učinila je ono što su glasači Za evropsku Srbiju (ZES) očekivali od Borisa Tadića, makar djelimično, makar jektičavo i mlohavo kao na basketu, pa i uz deplasirano poziranje ako baš ego nalaže, samo da se konačno krene s mrtve tačke, da se pomakne od 12. marta 2003, dana kada je otpočeo lešinarski grabež, kapitalna korupcija Đinđićevih samoproklamovanih nasljednika.
Otuda je Sporazum o normalizaciji odnosa Beograda i Prištine, Sporazum o priznanju nezavisne države Kosovo, kako na Srpski jezik prevode e-novine, ne samo politički čin, nova politička filozofija, već i prilika za konačni, trajni preokret u glavama zavedenih i prevarenih ljudi, novi početak zasnovan na toleranciji i saradnji, umjesto na teoriji tla koja uvijek zahtijeva, ište krv, stradanje i nesreću.
Zato bi bilo šteta, bez obzira šta o tome misle nadureni drugosrbijanci i njihova bledolika skvo Teofil Pančić, da se zastane na pola puta od normalnosti, od elementarne ljudskosti, dobrosusjedskih, ekonomskih, kulturnih, turističkih odnosa, sa cjelokupnim okruženjem, a posebno, imajući u vidu razmjere činjenih nepravdi, prema kosovskim Albancima.
Ako smo, na nivou kolektivne i izvitoperene svijesti, već progutali najveću žabu, jajarski i bijedno se doima deesesovsko srbovanje, oličeno u herojskim pokušajima da se ne prizna ništa kosovsko, a međunarodno, pa makar se radilo i o fudbalu, o tome da Vokri i Prekazi nekoj djeci pokažu da život pobjeđuje represiju i teror.
"I prije sam bio optimista, a poslije nedavnog sporazuma Prištine i Beograda sa još više pozitivizma gledam na budućnost fudbala na Kosovu. Dogovorom iz Brisela, naš i vaš premijer, Hashim Thaçi i Ivica Dačić, obavezali su se da Kosovo i Srbija ne blokiraju evrointegracije druge strane. Zašto to ne bi važilo i za sport? Kad-tad, Srbija i Kosovo će se sresti na fudbalskom terenuâ€, kazao je Vokri u intervjuu listu Danas.
Vladajuća koalicija, čini se odgovornija nego bilo koja prije, ne bi trebalo da se pravda za ispravne odluke, niti da sitnim i neprimjerenim podmetanjima povlađuje poraženim ostacima zločinačke prošlosti. Ovo je dalekosežno odgovoran trenutak, jedinstvena prilika, šansa koja prevazilazi politiku, a dotiče čoveka, da se otpočne novo poglavlje.
Doba u kome će Srbija, iskreno i bez zadrške, postati najrelevantniji partner države Kosovo, komšija koji razumije historiju, kulturu i običaje časnog naroda, prijatelj u nevolji i savjetnik u poslovima svekolike integracije u poodmaklu evropsku civilizaciju. Taj preokret smo dužni da učinimo zbog drugih, ali i zbog nas, da na njegovom elanu započnemo stvaranje novih generacija, zadojenih ljubavlju i razumijevanjem čak i prema onome što nije srpsko. Poslije svih strahota i gadosti koje smo priredili svima oko nas, to je jedini pravac koji nam preostaje na putu ka izgubljenoj časti.
Najvažnija sporedna stvar na svijetu, odlična je gol-šansa.
