Nakon udaljavanja reprezentativca zbog nepjevanja himne, pred Srbijom je krupan zadatak izgradnje države po mjeri svih njenih građana.
Fudbaler reprezentacije Srbije Adem Ljajić udaljen je sa priprema nacionalnog tima zbog toga što nije pjevao himnu Srbije pred prijateljski duel sa Španijom, koji je odigran u švicarskom St. Gallenu.
Na taj način Ljajić je prekršio Sporazum o ponašanju, koji su potpisali svi fudbaleri po dolasku Siniše Mihajlovića na mjesto selektora.
No, slučaj "himna" otvorio je, neočekivano, nekoliko važnih pitanja koja su se do sada samo stidljivo, u nekoliko navrata, našla na rubu medijskog prostora Srbije.
Primjena sile
Ključno pitanje je pitanje legitimnosti srbijanskih (bolje reći srpskih) simbola – zastave, grba i himne među manjinskim narodima u Srbiji.
Ta znamenja ne samo da su sporna za nesrbe, već su problematična sa aspekta građanski orijentiranih pojedinaca, pripadnika dominantnog naroda. Ovi simboli, nastali u momentima nacionalističkog transa, odraz su samosrpskog identiteta i svesrpskog životnog prostora.
Zanimljivo je da je himna "Bože pravde" bila i himna Republike Srpske u periodu od 1992. do 2007. godine, kao i himna bivše Republike Srpske Krajine.
U samom, relativno kratkom, tekstu himne čak 15 puta se koriste riječi „ srpske, srpski, Srbu, srpstvu...“ Stih „Bože, spasi, Bože, hrani srpske zemlje, srpski rod“ prema mnogim tumačenjima je temelj one ideje „svi Srbi u jednoj državi“, što je, pak, bila osnovna parola tokom devedesetih u programu stvaranja "velike Srbije".
Sam tekst himne, ali i grb Srbije ne odražava stvarnu nacionalnu strukturu države i u njima se Srbija ne može prepoznati kao multietnička i multikonfesionalna zemlja, što u stvarnosti ona i jeste.
Ovo su samo neki od argumenata koji su dovoljni da trenutnu himnu Srbije diskvalifikuju kao himnu svih njenih građana.
Međutim, ovdje se postavlja drugo, isto tako bitno pitanje, odnosno, primjena sile, što medijske, što sile pozicije, u primoravanju uživanja u uvažavanju te himne. Jer stav mirno dok se intonira himna prestavlja čin poštovanja zvanične himne, što je Ljajić i uradio, dok tjeranje da se eksplicitno srpska himna i pjeva, ustvari je čin primoravanja na uživanje uz tu himnu.
Gest selektora Mihajlovića, uz odobravajuću šutnju srbijanskih vlasti i medijsku podršku, svojevrstan je čin modernog pokrštavanja. Kroz slučaj Adema Ljajića zapravo se šalje poruka svima onima koji dijele njegov stav. Odnosno, svi koji ne budu htjeli klicati „srpskim zemljama“ mogli bi biti istjerani sa posla ili fakulteta ili, pak, novčano platiti nepjevanje.
Reakcije iz Sandžaka
Ovakav odnos prema sandžačkom fudbaleru ujedinio je skoro sve političke i nevladine subjekte sandžačkih Bošnjaka. Izuzetak, kao i u mnogim drugim slučajevima, bio je Rasim Ljajić, koji je za srbijanske medije izjavio da je fudbaler Adem Ljajić pogriješio zbog toga što nije želio da pjeva himnu pred meč sa Španijom.
"Jasno je da mora da poštuje pravila koja je potpisao i državu u kojoj živi", rekao je Rasim Ljajić.
U istom smjeru se izjavom za medije obratio i otac Adema Ljajića. U toj izjavi se tvrdi da fudbaler nije znao tekst himne i da je to razlog zbog čega je nije pjevao.
Međutim, u svom obraćanju Adem Ljajić je istakao da himnu nije pjevao iz ličnih razloga i da on poštuje sve, ali prije svega sebe.
Sve ovo ukazuje na evidentne pritiske koje trpi porodica mladog Ljajića. Izvori bliski fudbaleru kažu da ga na promjenu stava već danima nagovara njegov prezimenjak Rasim Ljajić, koristeći argument da će mu karijera biti uništena ako ne promijeni stav.
Da li će uspjeti da izvuku njegovo "pokajanje" i da li ćemo ga možda u narednoj utakmici gledati kako sa klupe za rezervne igrače sa tri prsta na srcu, punim ustima uzvikuje:
"Bože pravde, ti što spase od propasti dosad nas,
čuj i odsad naše glase i odsad nam budi spas.
Moćnom rukom vodi, brani budućnosti srpske brod.
Bože, spasi, Bože, hrani srpske zemlje, srpski rod!
Složi srpsku braću dragu na svak' dičan slavan rad,
sloga biće poraz vragu, a najjači srpstvu grad.
Nek' na srpskoj blista grani bratske sloge zlatan plod.
Bože, spasi, Bože, hrani srpske zemlje, srpski rod!
Nek' na srpsko vedro čelo tvog ne padne gneva grom,
blagoslovi Srbu selo, polje, njivu, grad i dom!
Kad nastupe borbe dani, k pobedi mu vodi hod.
Bože, spasi, Bože, hrani srpske zemlje, srpski rod!
Iz mračnoga sinu groba srpske slave novi sjaj:
nastalo je novo doba, novu sreću, Bože, daj!
Otadžbinu srpsku brani, petvekovne borbe plod.
Bože, spasi, Bože, brani, moli ti se srpski rod!"
Navijam, kao i većina Sandžaklija, za mladog, slobodarski orijentiranog Ljajića, iako mislim da u ovoj utakmici nema prevelike šanse.
Ako ništa, barem je ukazao na jedno veliko pitanje koje je još otvoreno i kao niko do sada uspio je ujediniti oko svog stava razjedinjene sandžačke Bošnjake.
Pred srpskom elitom se nalazi krupan posao izgradnje države po mjeri svih njenih građana. Simboli te države su samo početak tog posla.
Jedno je sigurno, da silom, strahom, kaznama, medijskom satanizacijom ti simboli neće postati prihvatljivi za nesrpsko stanovništvo.
Izvor: Al Jazeera
Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i nužno ne odražavaju uredničku politiku Al Jazeere.
