Iako smo o bošnjačkom "bacanju", odnosno vraćanju oružja i unifrmi "slavnoj srpskoj vojsci" u Rečanima, odnosno u Župi više Prizrena, tokom preteških dana krajem aprila 1999. godine, više puta pisali, ponajviše u bošnjačkoj reviji "Selam", nije nikada suvišno da se podsjetimo tog spontanog, ali hrabrog čina od strane većeg broja na silu mobilisanih Bošnjaka iz većine sela u Župi više Prizrena.
Ovaj čin će naš veteran u vrhu političkog života komunističkog Kosova i SFRJ, g. Ilijaz Kurteši, imenovati "Pokretom majki" u intervjuu datom potpisniku ovih redova u prizrenskoj reviji "Selam" u broju koji je izašao nešto poslije ulaska NATO trupa na Kosovu. (Nastavljajući predratni prekinuti kontinuitet izlaženja iz jeseni 1998. god.).
Adžo Ilijaz je ovo inače rekao u kontekstu šireg odgovora i preporuke da bi "...nova bošnjačka politika na Kosovu trebalo da započne od tog - pokreta majki"...
I zaista su majke, zapravo žene, u vraćanju oružja, odnosno demobilizaciji svojih najdražih, odigrale ključnu ulogu, pogotovo u blokadi regionalnog putnog pravca kroz Rečane ka Prizrenu, s ciljem da se nikako ne dozvoli da se mobilisani prebace kamionima na neke pozicije na frontu prema granici Kosova s Republikom Albanijom.
Drama, koja je trajala više dana u zadnoj trećini aprila, završila se ne samo odbijanjem odlaska na „front“, već i vraćanjem oružja i uniformi od ogromne većine mobilisanih župskih Bošnjaka, koji su se okupili u Rečanima. Na sreću, nije bila realizirana prijetnja da će se i pucati na neposlušne od strane prisutnih oficira i vojnika srbijanske soldateske, za što se navodno čekalo naređenje komandanta prizrenske kasarne.
Poslije ovog čina, došlo je do još masovnijeg iseljavanja mještana i napuštanja župskih sela, preko vrhova Šar-planine i odlaska u izbjeglištvo u Makedoniju, dok su ostali pripadnici ovog naroda tražili i druge načine da napuste Kosovo, jedan poveći dio, recimo, preko Mađarske pa dalje ka zapadnim zemljama, a oni iz pećke regije su najviše napuštali Kosovo pravcima preko Crne Gore... Mnogi od njih su poslije tog tadašnjeg odlaska sa svojih ognjišta ostali u tim zemljama pod izbjegličkim statusom, da bi tek nakon mnogo godina sredili svoj boravišni status u evropskim državama, ili u SAD i Australiji.
Zbog vraćanja oružja i uniformi, ljudi u selima po Župi su bili proganjani, kao i oni porijeklom iz Župe po Prizrenu, te su još više morali napuštati Kosovo. Ionako je po Prizrenu u prvoj polovini aprila već nekoliko dana vladala dodatna panika, jer su srska policija i vojska nasilu i nasumce privodili svakog građanina mlađeg doba iz svih nacionanosati mimo srpske, i odvodili na prinudno kopanje rovova po okolnim brdima, Ti ljudi su bili i ostali zasebni stradalnici. A da se sada ne govori o nasilnom iseljavanju gotovo milion albanskog kosovskog stanovništva za Albaniju i okolne zemlje (Makedoniju i Crnu Goru), odmah početkom bombardiranja i u narednim danima i nedjeljama. Poslije vraćanja oružja i uniformi u Rečanima, dodatna zebnja je zavladala po župskim selima, jer je poslije tog kolektivnog bošnjačkog postupka i povratka svojim kućama mobilisanih, srbijanska policija i (para)vojska započela naknadno pojedinačno proganjanje (de)mobilisanih.
A ... svaki od nas ima svoju – ratnu priču
Brojni Ljubinjci, Gornjanci i Dovnjanci, Manastiričani, Planjanci, Rečanci, Lokvičani, Nebregoštani, pa i Jablaničani i Pouskarci ...su bježali s djecom u naručju i svojim najbližima preko tek djelimično od snijega otopljenih vrhova Šare za najbliža sela u Makedoniji, pa onda dalje - kud koji. Tek po neki od njih su tamo sačekali završetak bombardiranja i srbijansku kapitulaciju, da bi se odmah vratili svojim kućama. I Mušnikovci su išli u izbjeglištvo i preko Šar-planine, kao i obližnji Gornjeselci, dok je jedan dio njih otišao preko Prevalca pa “Partizanskim putem“ na makedonskoj strani... Plač djece, preveliki zamor, žeg, glad ..., na momente je nekima izmamljivao uzdahe i sjećanje s čuđenjem i pitanjem o veličini snage i volje naših starih koji su zbog nemaštine po zimi na leđima ovim stazama i bogazama donosili vreće žita iz Tetova i obližnjih sela s one strane Šar-planine.
I danas, 13 godina poslije, vjerovatno sa svim detaljima svaki od tih namučenih ljudi mogao bi da ispriča svoju ratnu priču ili napiše mnogo više od ovih mojih skromnih redaka, iz mjeseca marta, a pogotovo aprila 1999. godine.
Eto se i ja još živo sjećam svega, a sjećam se i prvih informacija o ovoj (dogovorenoj) pobuni i vraćanju oružja, od mnogih naših Župljana i onih iz Prizrena, koja ih je, zbog nevolje bezbeli, možda natjerao da (opet) djeluju kolektivno, što inače nije karakteristika s kojom se mi kao narod možemo pohvaliti u dobrim vremenima... A i prije tog čina - bacanja oružja, svakako je dobar broj nas Bošnjaka već bio vani.
S druge strane, kao i većina Albanaca iz kosovskih sela i cjelokupno stanovništvo albanskog sela Stružje u Župi, početkom NATO udara krajem marta, bestijalno je istjerano od srbijanskih formacija za Albaniju. Sličnu sudbinu je iskusilo i nekoliko porodica iz sela Mušnikova..
Pošto sam krajem aprila te godine u izbjeglištvu u Mađarskoj u rukopisu spremio poduži tekst za sarajevsdi list „Preporod“ s naslovom „Bosna se ponovila na Kosovu“ (a propo jednog mog prethodno objavljenog teksta u toj novini čiji je završetak bio s molbom Bogu da se na Kosovu ne ponovi ono što je bilo u BiH), s namjerom da ga pošaljem poštom. U zadnjem poglavlju već za slanje spremljenog teksta samo dodajem informaciju i neke detalje oko bacanja oružja, koje sam uspio da pokupim od naših bošnjačkih izbjeglica u prolazu kroz Mađarsku, jer nismo imali nikakve druge kontakte s ljudima na Kosovu, izuzimajuči informacije preko stranih TV mreža. Mislim da je to bila i prva objavljena informacija oko ovog događaja u Župi, a čuo sam poslije rata da je i na albanskoj TV išla vijest 'da su (Bošnjaci) „Torbeshi“ vratili Miloševiću uniforme i oružje.'
Moj brat Bajruš, koji je zajedno sa mnom bio porodično u izbjeglištvu u Mađarskoj, poći će sam za Sarajevo preko Budimpešte i tamo zateći Džezaira Muratija, koji je tek pristigao s Kosova, koji će mu ispričati ukratko da je i on bio privođen u DB u Prizrenu i ispitivan, poslije „vraćanja oružja“. Tad će mu reći i da su spominjali i još neke druge bošnjačke aktiviste, i ... “spominjali su i hadžiju u DB“ (misleći na mene)... No, poslije skorog povratka, Bajruš nije smatrao za potrebnim da mi odmah to kaže, kako je kasnije napomenuo „...što bih te plašio“... Na žalost, namjesto da “nađu“ mene „traženog“, koji sam ionako već bio „uteko“ vani, dva-tri uniformisana r'mpalija srpske policije će, poslije upada u našu zajedničku avliju, privesti moga brata Faika, jedinog preostalog u našoj kući u Prizrenu, s „obrazloženjem“ : „...pođi ti s nama u stanicu, pošto Ćerim ... nije tu“. Uplašili su ga tim privođenjima, a pogotovo njegovu hanumu, poprilično, no, na sreću, kako kazuje, prošao je bez batinjana... Itd...
Ovo je naravno, samo jedan - osobni - sada već, dao Bog, za širu javnost možda i nevažan detalj... Nevažan u širem kontekstu, naime, pogotovo ako se poredi s mnogim tragedijama koje su se dogodile po Kosovu za vrijeme ta tri mjeseca, ili onih mjeseci i godinu/a ranije. Možda, s ovim u vezi najbolje ilustruje jedna konstatacija koju mi je izrekao jedan Prizrenac, „kasabalija“, poslije mog povratka iz izbjeglištva i kazivanja naših muka dok smo izašli vani, rekavši, poslije nekih njegovih doživljaja tokom rata “...eh... da prekinemo dalje... jer, očigledno, svaki od nas ima svoju podugačku ratnu priču“...
Da ..., baš tako... Svaki, zaista svaki, Kosovar - ima svoju ratnu priču... Mnogi, nažalost, kako sam kazao -pretešku... Neki građani albanske nacionalnosti jako tragičnu koju nikada neće zaboraviti, jer su izgubili svoje najmilije u njoj... Kod drugih je ta priča, u koje i sebe računam, ipak ispala lakša.
Nezainteresiranost drugih medija – sudbina malih naroda?
Međutim, zbog ovoga sam ipak spomenuo sve ovo, jer, zaista, svaki od nas Bošnjaka ima svoju ratnu priču koju bi mogao ponovo ispričati, jer je ona još sveža.
Istine radi, ima među nama i nekih koji bi najradije da se njihova ratna „priča“, iz 1999. godine, a pogotovo ona „prijeratna priča“ - ako je moguće - što prije zaboravi... Pogotovo, jel' te, (ni ne očekujte od njih ono - „moliću fino“) ako ta „priča“ i „prikaška“ u ovo vrijeme i ovih dana nije tako rentabilna... (Pošto - eto - baš ovih (kraj aprila) dana oni imaju neka „pametnija“ posla, recimo oko članstva u „organizacionim odborima“ nekih masovnijih piknika po župskim livadama.
(I radi dodatne istine o ratnim pričama, (prije)ratnim pričama i „pričama“, treba kazati da su pripadnici bošnjačkog naroda na Kosovu imali i tužne poslijeratne priče.)
No, ovom prilikom nećemo o tome, niti o (prije)ratnim pričama... i najnovijim članovima piknik „organizacionih odbora“... Sve iz razloga - da ne bismo (po)kvarili glavnu poentu ove naše priče...
A naša priča o vraćanju ili bacanju oružja aprila 1999., definitvno kazano NIJE dovoljno ispričana. Bez obzira koliko smo se mi svojevremeno u tekstovima u „Selamu“, pogotovo u više nastavaka pisanog rada od strane g. Ramiza (Imera) Šaipi iz Gornjeg Ljubinja, pokušali da taj postupak i njegove aktere otrgnemo od zaborava. Zaborava koji je, po poznatoj frazi - sudbina malih naroda.
Naime, kad je izbio oružani sukob u Makedoniji 2001. godine, i kad su mještani cijelog sela Vejca s one strane Šar-planine prebegli u Donje Ljubinje s druge (naše) strane, sa još mnogim ljudima iz ostalih albanskih sela oko Vejca s makedonske strane, tek je poslije dobre reportaže strane agencije – AP, pod naslovom „Bošnjaci vraćaju borć Albancima“, odnosno prenošenja kompletnog teksta u listu „Koha Ditore“, malo više pažnje posvećeno i od drugih albanskih medija s Kosova toj gostoljubivosti naših ljudi.
Ja sam, tim povodom, u nekoj od uvodnih riječi u onovremenom „Selamu“ neizještavanje o tom bošnjačkom humanizmu povezao u kontekstu sličnog prešučivanja ranijeg čina vraćanja oružja u aprilu 1999., s pitanjem - da li su takva djela rezervisana samo za veće narode od naše male populacije na Kosovu. Jer, kako drugačije objasniti nezainteresiranost onih koji utiču na plasman informacija i usmjeravaju društvene tokove?
Zapis je najbolji podsjetnik
Međutim, dodatni paradoks jeste bio i ostao što se i kod nas samih uvrežilo mišljenje - da o tome i takvome nije potrebno da se nešto puno (javno) govori i talasa, po sistemu – eto... dogodilo se, šta da se radi, nek je (bilo) kako je bilo i - gotovo. Ili po još dodatnom (samozavaravajućem) pozivanju na duhovnu stranu, kojim se javno nedeklarisanje pravda muslimanskim merhametom tipa : „..dovoljno je da to Bog zna“... Istina je (neupitna) da Bog uvijek sve zna, ali je i fakat da su ljudi zaboravni, a ima i mnogo onih koji veoma često taj zaborav i namjerno (u)čine.
Zato je potrebno da se ljudi podsjećaju, a najbolji podsjetnik je – zapis.
I zbog toga ovaj skromni rob božji još jednom se dragovoljno namuči da podsjeti i sebe, svoj narod i sve ostale na jedan veliki čin malobrojnog naroda – na vraćanje oružja i uniformi srbijanskoj nasilničkoj i zločinačkoj vojsci, krajem aprila mjeseca 1999. godine u Rečanima u Župi više Prizrena, tokom žestine rata na Kosovu i NATO udara po srbijanskim vojnim ciljevima.
Ovaj čin, ispostavilo se, nije bio posljedica ondašnje organizirane političke ili neke druge akcije od bošnjačkih aktivista. To što su neki u danima neposredno poslije ove pobune bili privođen, a neki drugi od nas također „potraženi“ od policije i DB, to je bezbeli bila samo potreba da se neki nasilnik iz ondašnje srbijanske policije i lokalne režimske politike opravda pred nekim višim i većim u tom zločinačkom režimu da je - eto – nekoga i nešto istraživao, ne bi li se pojedincima među Bošnjacima nametnula odgovornost za „organiziranje“ ove demobilizacije.
Ova spontana i nevoljom iznuđena zajednička akcija u Župi, ovaj „pokret majki“, dakle, pored opravdanog straha mobilisanih, njihovih najbližih i cijelog naroda, od pretpostavljenog mogućeg ishoda isforsiranog odlaska iz svojih sredina na nekom od bližih ratnih žarišta, i dodatnog straha od pogibelji mobilisanih, stvorila je neviđenu odlučnost naroda da se istraje u neodlasku mobilisanih na front bez obzira na rizike.
Bez pretenzije na neke dublje analize i pojašnjenja, ovom prilikom ćemo samo kazati,da je ova odlučnost proizašla iz osjećaja humanosti, sklonosti nenasilju i pravednosti bošnjačkog i drugih naroda u Župi - da ne uzmu učešće u nešto što je nepravedno, nasilničko i zločinačko i što je direktno upereno protiv Albanaca na Kosovu i šire. Sam taj čin vraćanja oružja je, prema tome, prožet narodnim naslijeđem taloženim u dubinama njegovog bića. On je kao takav samo jedan u nizu sličnih postupaka u historijskom bitisanju ove župske populacije.
Nit su ovaj čin pjesnici i pisci opjevali ... nit političari dovoljno uzdigli...
Na našu žalost, onovremeno vraćanje oružja i uniformi od strane Bošnjaka Župe, što bi se reklo - pjesnici nisu opjevali, pisci nisu (dovoljno) opisali, a političari to nisu dovoljno politički uzdigli, da bi to postalo, kako i zaslužuje - svežupski, odnosno svebošnjački, svealbanski i kosovski čin, obilježavan u regiji Župa i šire.
Ako se pitamo zašto, neka svako od nas ponudi svoj odgovor, kao što svako od nas, ima spomenutu – ratnu (neispičanu) priču.
Istini za volju, bilo je obećanja da će se dan vraćanja oružja i uniformi proglasiti danom Župe, te da će se on ubuduće redovno obilježavati.
U pravcu već iznetog, moj sadašnji dodatni prijedlog jeste da - pored proglašenja dana Župe, da se u Rečanima podigne obilježje - spomen (hajrat česma, recimo) s natpisom koji će biti kratko i jasno svjedočenje o hrabrom činu jedne generacije, činu koji je bio jedan od poteza koji su odredili izvjesnu budućnost i o(p)stanak bošnjačkoj nacionalnoj zajednici kako u Župi tako i na Kosovu. Ne možemo ni zamisliti šta bi se sve tokom, neposredno i poslije rata dogodilo da su mobilisani Bošnjaci pošli direktno na neko od tadašnjih otvorenih ratišta, locirani na strani srpske vojske.
I u ime tog (za naše prilike) velikog čina našeg naroda, u ime istine, ne smijemo dozvoliti da se on zaboravi. Pogotovo što postoje pokušaji relativizacije svega i svačega i izjednačavanje svih i svakoga. A nisu ni svi bili isti, kao što ni prijeratne i ratne priče svih među nama nisu (bile) iste.
Ćerim Bajrami
