Jednog sunčanog proljetnog jutra, počeo sam razmišljati. Ne postoje historijske činjenice koje bi moje rodoljublje učinili većim. Uzalud tražim razloge uvjerenjima s kojim se rađamo.
Ta ljubav živi s nama i raste s našim duhom. Imamo jako skroman karakter u borbi s mržnjom, našu postojanost tamo gdje su i najjači odustajali. Dovoljno mi je da živim s toplim riječima i ja mogu savladati sve ovozemaljske prepreke pa čak i mržnju koju ne želimo, a nosimo je kao prokletstvo zbog imena, vremena i prostora u kojem živimo.
Prolaze nam godine, nalazimo se na životnoj raskrsnici i postaje sve teže breme koje nosimo kao rodoljubi, oni koji hoćemo biti svoji na svome. Želio bih odustati, otići negdje gdje ne bi bilo mržnje, negdje gdje bi bilo sigurnije biti ovo što jesam, ali onda se sjetim sebe, svih nas... Pomslim na svoj život i svoju borbu do sada. Kako odustati od onoga na što imamo pravo svojim rođenjem, kako odustati od domovine, kako odusati od slobode i života u njoj. Da, lahko je otići i povremeno se vratiti, pa prošetati našim lijepim gradom na Bistrici, našim Prizrenom. Da, lahko je otići negdje i imati sigurnu budućnost pa se povremeno vratiti svojoj rodnoj grudi, ponositi što si Bošnjak. Da, lahko je pobjeći, ali budimo hrabri, pa ostanimo tu, radimo i stvarajmo, ljubavlju obnovimo ono što je mržnja i kukavičluk srušio. U tome moramo biti uporni i istrajni, moramo dokazati da možemo i hoćemo, i moramo pobjediti.
Pitaju me kako mi nikad ne dosadi voljeti ovo sve naše, iako se nema puno šta voljeti, ja im i ne odgovorim ništa, a kada bih im rekao da to radim jer nemam gdje drugo, jer Bog mi je dao samo jednu domovinu, samo jedan kutak planete koji mogu zvati svojim i gdje neću biti stranac, smatrali bi me luđakom. Ma svaka čast našoj ludosti, pošteni smo, vrijedni i pametni, jer nas je Uzvišeni Gospodar podario da takvi budemo. Imamo pravo nad našim životima, našom ličnošću, jezikom kojim govorimo, našom kulturom, tradicijom i kulturnom baštinom za sigurno mjesto gdje sam se ja rodio, ne treba mi veći razlog da bih čitav svoj život živio sa ponosom što pripadam ovim korjenima. Otići ćemo, a ostaviti iza sebe teško breme i svoj život kao uspomenu.
Pamtićemo naše krajeve kao bore i staračko lice, ali imamo mlad, jak i hrabar duh koji je meni ulio snage za sve pobjede. Imamo težak život, sudbina nas nije odredila za miran i prosječan zivot, ali ne možemo ni mirno spavati ispred svih izazova koji su pred nama.
Znamo, ne možemo dobiti sve bitke, ali pokušajmo ugasiti mržnju koja je među nama, srušimo sve zidove i sagradimo sve mostove, i učinimo nešto mnogo ljepše i značajnije, a to je mnogo više mjesta za omladinu i manje tereta u izgradnji naše budućnosti. Ostavite nam više nade, više slobode i ljubavi. Naučimo svemu ovome nas omladinu, koja dolazi posle užasne i neizvesne borbe, ostavljeni na milost i nemilost vremenu i prostoru koji nas okružuje.
Ja sam od njih, i sav moj rad i sve moje pobjede biće moja zahvalnost na tome. Ja ne znam gdje počinje moja duša, a završava moj razum, ili gdje započinje moj razum, a završava moja duša, ali znam da moja ljubav prema domovini, da moja ljubav prema mojim korenima i moja volja da ostanemo svoj na svome, trajaće sve do moje smrti.
Da li smo zaslužili da budemo građani drugog i trećeg reda, da nekome odemo kao gotov proizvod, da prelazimo naše granice kao sav normalan svijet, mi moramo ići preko brda i dolina okruženi raznim hirovima, da li smo zalsužili da budemo stanovnici hajmova.
Jednoga dana ću, u ime mog poštovanja i ljubavi prema rodnom kraju i korjenima kojima pripadam, napisati knjigu, tada ću možda na još fundamentalniji način znati da svoje osjećaje izrazim pravim riječima.
Edis Buci Jonuzi, dipl. fizioterapeut
