Prije izvjesnog vremena su aktuelni bošnjački predstavnici u institucijama vlasti Kosova uputili pismo Predsjedništvu BiH u kojem su tražili da Predsjedništvo kao kolektivni šef države BiH razmotri razloge nepriznavanja Kosova, odnosno da što prije prizna njegove putne isprave.
U pismu se pored ostalog navodi da su mnoge zemlje već priznale Republiku Kosovo, a da od bivših federalnih jedinica SFRJ to nisu učinile samo Srbija i BiH. Podvlači se da na Kosovo žive i pripadnici naroda koji su konstituvni u bh. državi, te da i oni imaju svoje probleme oko slobodnog ulaska u Bosnu i Hercegovinu s kosovskom osobnom dokumentacijom. Između tih nacionalnih zajednica svakako je najbrojnija skupina kosovskih Bošnjaka koji imaju i niz dodatnih problema vezano za svoju nacionalnu i građansku afirmaciju na Kosovu, čije je rješavanje znatno otežano njihovim nekontaktiranjem s institucijama u BiH. Sudeći po dostupnim informacijama, za sada je Pismo Predsjedništvu BiH ostalo bez odgovora.
U međuvremenu je od istih autoriteta poslato i pismo g. Valenitu Incku, šefu OHR u BiH, koji je ekspeditivno odgovorio na žalbe nekolicine bošnjačkih predstavnika s Kosova, i obavijestio ih da je zatražio u pismenoj formi od predsjednika Vijeća ministara BiH i ministra vanjskih poslova da prime delegaciju ovih ljudi na razgovor i da s njima pokušaju iznaći rješenje ovog problema.
Ovo svakako nisu prvi apeli ovakve vrste upućeni od strane predstavnika Bošnjaka Kosova Bosni i Hercegovini koji su, na žalost, još uvijek ostali bez adekvatnog odgovora, pa se Bošnjacima Kosova čini da su njihovi pozivi slični zovu žednoga u pustinji.
Naime, samo se karakterističnim opurtunizmom može pojasniti šutnja, ili otvoreno kazano – nezainteresiranost, bh. dužnosnika za realnost novonastale situacije na Balkanu, odnosno zatvaranje očiju na činjenicu da su Kosovo priznale gotovo sve zemlje EU (sem njih pet), da su to učinile i SAD, Japan i mnoge druge zemlje svijeta, ukupno preko 80 njih. S tim što treba istaći da su vodeće sile svijeta, poput Amerike, Njemačke, Velike Britanije, Francuske, Turske, Italije... to učinile među prvima poslije proglašenja nezavisnosti u kosovskom parlamentu 17. februara 2008.
Naravno, niko nije toliko naivan pa da misli da BiH, odnosno Bošnjaci i Hrvati u njoj, ne žele da priznaju Kosovo, odnosno da ne zna da to zapravo koče srpski predstavnici u BiH. Nedavno je Milorad Dodik to ponovo potvrdio, rekavši da BiH neće priznati Kosovo. Da li je to bio njegov (njihov) odgovor na (i javno publicirano) spomenuto pismo Predsjedništvu BiH, ili je to bila još jedna njegova nacionalistička potpora barikadama po putevima na sjeveru Kosova od strane kriminalaca i švercera iz redova srpskog naroda, svejedno je.
Međutim, čovjek se ne može oteti utisku a da ne spomene da tokom ove tri godine od proglašenja nezavisnosti Kosova, nije zabilježen neki otvoreniji gest o dovoljnoj zainteresiranosti većine bošnjačkih političara iz BiH prema Kosovu - koji su svo to vrijeme izražavali samo načelnu potporu traženjima bošnjačkih kosovskih predstavnika - makar za minimalno omogućavanje slobodnog protoka ljudi u BiH s kosovskim ispravama.
Naime, ovaj problem oko nepriznavanja osobnih kosovskih dokumenata od strane BiH, zapravo se najviše (do)tiče Bošnjaka s Kosova koji su time najviše pogođeni, jer i bukvalno više ne mogu putovati u svoju domovinu BiH, dok Srbi ili Hrvati s Kosova imaju dokumenta i Srbije i Hrvatske pa s njima slobodno putuju i Balkanom i Evropom.
Od kritike za nezainteresiranost bh. političkih dužnosnika za položaj dijela svoga naroda, mogu se izuzeti samo nekoliko obećanja i polujavnih deklarisanja pojedinih nižerangiranih dužnosnika tokom, ionako rijetkih, vizita Bošnjacima Kosova. Do sada se nije moglo jasno čuti da su tamošnji bošnjački predstavnici čvrsto opredjeljeni za iznalaženje mehanizama oko poteza čiji bi ishod podrazumijevao kao minimum - priznanje kosovskih pasoša od strane Bosne i Hercegovine za slobodnu cirkulaciju ljudi. Tim prije ako se zna da je i Grčka, koja nije priznala Republiku Kosova, prihvatila njegove putne isprave za slobodan prolazak preko njene teritorije. Isti je slučaj i sa Slovačkom, Španijom, Rumunijom...
A da Bošnjaci i Albanci Kosova imaju brojne potrebe za češća putovanja u BiH, ne treba posebno ni naglašavati. Prije par hefti, na primjer, jednom od doskorašnjih poslanika kosovskih Bošnjaka je preselio na Ahiret jedini brat koji je živio u Sarajevu, a kome dotični nije mogao poći ni na dženazu. Potpisnik ovih redova je veoma često osobni neugodni svjedok mnogih sličnih tužnih kazivanja i događaja, a jedno od skorijih jeste i nemogućnost da oficijelna delegacija bošnjačkih poslanika iz Parlamenta Kosova ove godini prisustvuje komemoraciji u Srebrenici, zato što nije bilo (ni)koga da im iz BiH uputi zvanični poziv („Jerbo se na dženazu ne poziva“) i pored toga što je aktuelni predsjednik Parlamenta Kosova obećao da će podmiriti troškove puta toj delegaciji.
Inače, danas uči u BiH za kosovske državljane je teže nego uči u bilo kojoj zemlji EU. Pored personalnog poziva koji treba da uputi neka bh. državna institucija, potrebno je da taj poziv dobije odobrenje na Vijeću ministara BiH i, ako dobije pozitivni odgovor, da se na njemu u nekoj od bh. ambasada dobije viza za aplikanta (pozvanog)!
Govoreći s aspekta potreba daljnje građanske i nacionalne afirmacije Bošnjaka Kosova, iako je svakako i do prije tri godine saradnja bila nezadovaljavajuća, pak je bilo neke komunikacije Bošnjaka Kosova s bh. institucijama. Bilo je i solidnog broja bošnjačkih studenata s Kosova na sarajevskom i još nekim bh. univerzitetima. Međutim, ove godine (a ni prošle nije bilo ništa bolje) broj upisanih brucoša je drastično smanjen. Pitanje studiranja je pogotovo bolno, jer je bošnjačkoj populaciji na Kosovu jako sužem dijapazon izbora visokoškolskih smjerova na bosanskom jeziku na Kosovu i u okruženju.
Također, izražene su potrebe egzistirajuće nastave na bosanskom jeziku na Kosovu, koje se ne mogu riješiti bez oslonca na obrazovne institucije u BiH, dok, s druge strane, oni se ne mogu ni načeti za rješavanje bez direktnih kontakata i dogovora bošnjačkih institucionalnih predstavnika s Kosova sa predstavnicima bh. vlasti, recimo, poput dogovora oko nabavke i isporuke nedostajućih udženika.
Za ove kontakte i uspostavljanja saradnje, potrebno je da aktuelni bošnjački čelnici u BiH, pokažu mnogo više sluha i preduzmu konkretne inicijative, bez obzira na realnu političku krizu koja potresa BiH zbog bojkota institucija od strane srpskih predstavnika. Valjda ćemo se složiti da je prošlo vrijeme ispraznih obećanja, načelnih i deklarativnih bratskih želja za svebošnjačkom i muslimanskom saradnjom, protiv kojih se - eto - uvijek nađe neko drugi da se ispriječi na njenom putu, a mi smo, inače, (ko kaže da nismo) horni za tu saradnju. Samo kad bismo tu konkretnu saradnju konačno započeli.
Ćerim Bajrami
