Rijetki analitičari koji prate zbivanja među Bošnjacima Kosova, odnosno u malobrojnim pisanim osvrtima, zapažaju par trenutno aktuelnih tema, naročito ako se radi o problemima građana u Gori. Inače, uobičajena su ekonomska i socijalna pitanja.
Ona jesu bitna, ali, šta bi bilo, brate “Našinec”, (bilo da si iz Gore ili ne), da su, recimo, naši većinski sugrađani na Kosovu - Albanci - u devedesetim godinama prošloga vijeka na prvom mjestu isticali socijalna i ekonomska pitanja? Zar bi i jedan od njih tada pod prijetnjom prisile, preko 10 godina slao svoju djecu i po podrumima da uče škole?! Zar bi, u tom slučaju, onoliko učitelja i nastavnika radilo za po 50-100 DM u “paralelnom školstvu”? Ne bi, sigurno… zar ne ?
A, vjerovatno, ne bi ni bilo protjerano, od strane srbijanskih snaga za vrijeme bombardiranja NATO-a, gotovo milion Kosovara (najveći broj, naravno, Albanaca, s Kosova), da su njima ekonomska pitanja bila na prvom mjestu… Ne bi bezbeli ni ono pokislo dijete na prenatrpanom traktoru, koga su tako zorno prenijele kamere mnogih TV kuća, kad mu je valjda neko od njegovih starijih rekao da su preko graničnog prelaza Vrbnica niže Prizrena upravo ušli u Albaniju, ne bi, dakle, ono podiglo dva prsta (u znaku pobjede), kao poruku srbijanskoj policiji koja ih je tjerala napolje.
Brate “Našinec”!
Tvoja i naša Gora je sada takva kakva jeste zato što su srpski nacionalisti i šovinisti (po publiciranom projektu GOS (“Gora, Opolje, Sredska”) SANU-a i po svim radnjama preduzetim na terenu s početka devedesetih godina prošloga vijeka, željeli da sprovedu plan srbizacije jednog dijela muslimanskog življa na Balkanu, ne bi li “sproveli oporuku”, njihovih prosvjetitelja iz 19. vijeka: …”da će se Muhamedanci preko škola (na srpskom jeziku) vratiti srpstvu”!
Ja držim da ovo već mnogi naši znaju!
Međutim...
Ono što meni nije jasno jeste odgovor na pitanje: šta preduzimaju oni među nama koji to znaju, da ne bude tako? Zašto naime šute ili rade nedovoljno, pa inicijativu prepuštaju onima koji to po nalogu iz Beograda i dalje rade i to neometano, onako kako su radili u devedesetim godinama, prije oslobođenja Kosova?
“Bajrak se u vreća ne krije”, kod nas je ovo, od naših starih, ostala izreka!
Moje sumnje oko spomenute šutnje i linije manjeg otpora, slabog angažmana ili polovnih rezultata, koje se povećavaju s mojim saznanjima “s terena” u Gori, nagone me da postavim jedno pitanje: Još koliko mi imamo vremena na raspolaganju da bismo odlagali glavnu, a vodili neke druge taktičke, indirektne, namah iscrpljujuće, “bitke”?
Zar većina bošnjački opredjeljenih ljudi s Kosova ne zna koliko su naše snage i sredstva ograničene? Dok, s druge strane, dušmani jesu mnogo jaki. A mnogo je i dezertera iz naših redova.
Također…
Bošnjaci na Kosovu, van prizrensko-dragaške regije, nas slabo razumiju, i još slabije pomažu. Neki od njih iz politike svakim danom sve više odmažu, iako nam to predstavljaju kao pomoć i njihovu brigu za nas. Za svoje “koketiranje” sa onima (nominalno našima) koji simpatišu naše dušmane, kažu nama, na naše ljutnje: “Vi ne vidite kuda ide i šta hoće narod u Gori”! Stiče se dojam da tim 10-godišnjim političkim šićardžijama smeta naš (konsolidovan) broj, koji je čak i sa svima nama, eventualno (nacionalno) bošnjački složnim, sa sve njima zajedno, opet veoma mali!
Bez obzira na naš skromno podignut glas, pojedini začarani bošnjački politički aktivisti iz Pećke regije zabavljaju neke ljude progoranskog opredjeljenja raznim obećanjima, ne bi li oni što duže sjedili s njihovim glasovima na našim bošnjačkim predstavničkim (rezervisanim) mjestima.
Istovremeno, Bošnjacima u Bosni, mi Bošnjaci na Kosovu, nekako dođemo kao jednačina s tri nepoznate. Ništa im nije jasno. Tim prije što oni imaju mnogo njihovih briga, pa se ne mogu puno koncentrisati da bi razumjeli naše muke. A i nije ih lahko razumjeti! “Vi čekali na pomoć Bosne, a ona se o svom jadu zabavila”, reče mi rahmetli Alija Izetbegović u jedinom našem susretu 2002. god.(I ja to, naravno, stavih kao naslov u objavljenom razgovoru s njim u reviji “Selam”.)
Zaista…
Brate iz Gore: znamo li kuda ide Gora? Na ovo pitanje nemoj (samo) da odgovoriš - “Ide u izbjeglištvo!”
Zapravo, želim da pitam - zna li dobar dio tamošnjeg naroda kuda (nacionalno) ide, jer se meni kao i još nekima, čini da su naši tamošnji ljudi u lutanju koje traje već dvije decenije, kroz gustu maglu koja je napravljena vještačkim (političkim) sredstvima, te da su mnogi od njih izgubili orijentir ili su pak nestali sa ovih prostora.
Ako je otprilike ovako, onda se nameće drugo pitanje: Da li mi, koji mislimo da smo ostali u “zoni vidljivosti”, imamo pravo samo da, reda radi (tražeći izgovor za svoju savjest) neki put samo podignemo ton o problemu i to ne toliko da nas izgubljeni čuju, već da pošaljemo kao poruku zabrinutosti nekima drugima. Ili ćemo konačno nešto zaista valjano preduzeti da sve njih (po)vratimo tamo gdje pripadaju? Bolje rečeno da im pomognemo!
A za tako nešto potrebno je dosta napora. Potrebno je rizikovati raskrinkavanje epicentra mašinerije gdje se ta politička “magla” proizvodi, da bi došlo do gašenja njenog daljnjeg rasprostiranja.
U toj eventualnoj našoj borbi, neravnopravnoj ali svjesno započetoj, koja će biti vođena – istinom, jasno i glasno kazanom - moramo istaći naš Bajrak, oko koga ćemo se ovako malobrojni okupiti, sa krajnjom namjerom da ga izgubljeni mogu jasno vidjeti.
(Prenosi se, naime, od starih ljudi da su svojevremeno naši ovdašnji askeri iz “Ljubinjskog bajraka”, u nekoj bici Turske, pošto su ih Turci uvrijedili i smjestili u pozadini, iz prkosa osvojili neku centralnu čuku, koja je navodno bila neosvojiva i istakli svoj bajrak!)
Ubjeđen sam da ono što bi nam jedino poslužilo u ovoj situaciji kao naš pravi bajrak, jesu riječi jednog našeg bošnjačkog rahmetli borca UČK iz Prizrena (porijeklom iz Jablanice), koga smo svi Pajo (Skenderi) zvali. On je rekao u svom rodnom selu, jedne prilike 1999. godine:
“Recite za sebe ponosno - BOŠNJAK, slobodno… glasno … Ja sam Bošnjak… i nemojte se nikoga stidjeti”.
A i nemamo čega da se stidimo. Nema više neutralnih. Nema ni - neopredjeljenih. Sve se, naime, sada na Balkanu zna. Ko hoće da zna. A nema više ni (M)muslimana nacionalno, nema ni ono Bošnjak-Musliman... Ima samo, nacionalno – Bošnjak!
S druge strane može, ako neko baš hoće, ne može mu niko braniti neka se asimilira, njegovo pravo, i Albanac… Turčin… Srbin … Makedonac… Ove narode sam naveo zato što su to priznate (poznate) nacionalne kategorije, a inače mogu biti i Hrvati, Talijani…šta god hoće! Zapravo ne mogu! Jer pripadnici tih naroda u koje se “preobraze” znaju šta su i znaju da oni to nisu!
A poznato je, da se u svijetu u kojem živimo i u odnosima među državama, uvažava primarno nacionalna identifikacija. Ne zanemarujući nipošto naše većinsko tradicionalno islamsko opredjeljenje, niti negirajući istovremeno navodnu potrebu određivanja primarnosti između ova dva osjećaja, uz poštivanje onih koji (vjerski) misle drugačije.
Nacije postoje, ali nisu, kako ja vidim, cilj same po sebi. Nacija je sredstvo… okvir… kuća… zajednica… familija… Nacija je prije svega - jezička… kulturna… historijska… politička… pravna… kategorija. Dakle, nacija je širi pojam, širi od naroda, mada ima mnogo elemenata zajedničkih s narodom, jer narod(i) čine naciju.
Ali ona je prije svega politička i pravna kategorija - jer nacije imaju (pravo na) državu.
Kako ja to razumijem, to bi mu došlo - u humanom smislu riječi - nacija je okvir koji je u službi čovjeka, odnosno ljudi. Kao što smo mogli vidjeti i provjeriti u proteklim ratovima, veoma značajan okvir bez koga je skoro nemoguće opstati.
Međutim, biti član neke nacije podrazumijeva i ozbiljnost i obaveze. Pogotovo obaveze prema državi, kao okviru jedne, ili (u slučaju BiH, na primjer) više nacija…
Nacija je dakle širi pojam i neki put ne obuhvata u sebi samo pripadnike jednog naroda, pogotovo ne obuhvata samo jednu etničku grupu, jedno pleme… jedno porijeklo. Nikako ne - ono po “sistemu” teoriji krvi i tla. To je nešto drugo, uglavnom je proglašeno za nehumano, odbačeno…
Dakle…
Iz svih ovih ranijih (ali i ne samo njih) razloga, i mi na Kosovu, koji smo odvajkada poznati (pejorativno, počesto) kao Torbeši, Gorani, odnosno Našinci, ne po osnovu krvne veze s Bošnjacima na ostalim prostorima (mada se i ona nikako ne treba isključiti) jer je najbliže, jer smo bili u okviru istog naroda koga su zvali Muslimani, prihvatili smo da budemo dio jedne ponosne nacije koja nikome u historiji nije učinila ništa nažao - da budemo dakle nacionalno – Bošnjaci. Torbeši, dakle, kao historijsko ime za Bogumile koji su naseljavali šire područje oko Šar-planine i mnoge dijelove današnje Makedonije, a Gorani kao lokalno geografsko ime za dio Torbeša u Gori.
Zato što smo bliski, što smo najsličniji sa ostalim pripadnicima ovog naroda na balkanskom prostoru, koji se tako nacionalno izjašnjavaju. Njima, naime, najviše ličimo, najbliži smo po govoru, književnom jeziku, po mentalitetu, po adetima, po tradiciji, po kulturi… po historiji, po načinu poimanja i praktikovanja vjere Islama…
S kim bismo mogli biti sličniji? Svi mi smo zajedno zadobili neke zajedničke karakteristike i u periodu Osmanskog carstva, što ne isključuje da smo neke osobine naslijedili i od ranije iz perida bogumilstva. Takođe, to naše novovjekovno nasljeđe ne isključuje ni ostale prerogative bošnjačke nacije - pogotovo one u BiH (stara historija, jezik i strara bosanska država, banovina i kraljevina). Uostalom u svim nacijama postoji – nacionalni centar, koji se uzima za “mjeru stvari”.
Nikome nismo bliži ni sličniji! A za nas na Kosovu, gledano iz demokratskog ugla, odnosno slobode opredjeljenja, jako je važno napomenuti da smo se mi, isto kao i Bosanci i Sandžaklije, nacionalno izjašnjavali kao Muslimani na popisima stanovništva u bivšoj Jugoslaviji, što je važno u političkom i pravnom kontekstu, odnosno kontinuitetu “nasljeđenih prava”.
Ali, to je i naš dugoročni interes, zbog toga što je sadašnja Bosna i Hercegovina (kakva-takva) međunarodno priznata država, a bosanski jezik je priznat. Bošnjaci su ovim imenom ustavno priznata nacija na Balkanu u BiH, a kao bošnjačka nevećinska zajednica na Kosovu, u Crnoj Gori, u Makedoniji pa i Srbiji, Hrvatskoj kao nacionalna manjina... Bosanski jezik je priznat kao službeni, ili poluslužbeni u svim ovim i drugim zemljama. U tom pravcu niču katedre bosanskog jezika po univerzitetima širom svijeta… Bosanski jezik je priznat i kao jedan od islamskih jezika, zato što se kao mjerilo uzima brojnost islamske literature objavljene ili prevedene na neki jezik. Na bosanskom jeziku, pogotovo zadnjih decenija, postoji obilje literature i iz svih drugih oblasti, udžbenici… i mediji koje i mi redovno čitamo i koristimo na Kosovu…
Dakle, iz prostog razloga - zato što nama treba Bosna kao (buduća) matična država, da nas po međunarodnim standardima štiti kao svoje manjine na Balkanu i šire, zato što nam treba kao duhovni i kulturni centar, da preko bosanskog jezika učimo, studiramo i dodatno zapisujemo svoju kulturu, historiju i vjeru.
Uzgred, na kom su jeziku među našim ljudima ilmihali iz kojih se uči u Gori i po cijelom Kosovu o vjeri, među Bošnjacima, na kom se jeziku čitaju prevodi Kur’ana, a.š., i još mnogih naslova i literature o našoj vjeri? Zar to nije sve na bosanskom?
I još jedno pitanje: zašto “Našinec” iz Gore, nigdje nema ništa relevantno o stanovništvu Gore u bilo čijim školama, a ima samo u planu i programu i u udžbenicima na bosanskom jeziku na Kosovu, u kojem su obuhvaćeni neki pisci, odnosno njihova djela iz Gore? Zar ovo nije najbolji dokaz za mogući okvir da se u bosanskom jezičkom području prezentira i sačuva i sva kulturna specifičnost na koju su neki ljudi iz Gore ponosni? Po sistemu - “zasebno goransko odajče”, ili pak zasebno “torbeško odajče”, u “bošnjačkoj kući”. Tim prije što Bošnjaci sa širih balkanskih prostora nijednim gestom nisu pokazali da žele da nešto nas svojataju ili nam oduzmu, kao što to neki drugi narodi oko nas svaki dan čine. Oni se, naprotiv, pogotovo iz BiH, ponašaju veoma stidljivo i oprezno. Tu i tamo samo neko od relevantnih Bošnjaka iz BiH prozbori o sličnosti govora, adeta, historije… stilova, sadržaja i svega ostaloga što samo po sebi govori čije je šta i kom kulturnom miljeu pripada ono što je vjekovima stvarano u Gori i na Kosovu među Bošnjacima.
A ako ni zbog čega drugog (znam da će se neke bošnjačke patriote namrštiti na ovo moje uprošćeno pojašnjenje potrebe nacionalnog osjećaja) nama bošnjaštvo treba iz praktičnih razloga. O nacionalnom osjećaju ćemo poslije. Ono se vremenom stiče, a ne može se nametati. Možda baš nije slično kao kod vjerovanja, ali je valjda tu negdje. Naime, i po vjeri kažu da samo Božjom voljom poneki čovjek povjeruje brzo, dok izgradnja vjernika muslimana u punom smislu te riječi jeste - proces.
Uostalom naši susjedi Albanci su u svom jeziku, taj više od stotinu godina zabranjen u BiH naziv Bošnjaci i ime našeg jezika, sačuvali.
Nadam se da ne treba mnogo mudrovanja oko konstatacije da je političko goranstvo, kojem smo svjedoci već 20 godina zaredom obična utopija, odnosno srpsko-nacionalistička “labudova pjesma” za privlačenje što većeg broja ljudi iz Gore u političke manipulacije protiv Kosova i njegove nezavisnosti…
Čak i da je etničko goranstvo imalo neke šanse, na balkanskoj vjetrometini (uz napomenu da mi ne pada na pamet da negiram iskrenost namjere pojedinih promotera ove etničke grupe), oko minimalno zasebnog očuvanja identiteta, (pritom ne mislim samo na ime u poličko-pravnom kontekstu, već na zaživljavanje u praktičnom životu), ono je velikim manipulacijama spomenutih srbijanskih krugova gotovo dovedeno do apsurda. Iako su ga UNMIK-u podmetnuli kao «kukavičije jaje» oni koji su prije dolaska međunarodnih snaga vladali Kosovom. I sada smo živi svjedoci da ono samo služi u Gori za “očuvanje” nekakvog imaginarnog srpstva, kao jedan manji segment daljnje političke manipulacije vlade Srbije s “paralelnim institucijama” na Kosovu. A Gora će, zbog ovoga, bude li se ovako nastavilo, ostati sa sve manjim brojem svojih dobrih žitelja.
Zar još treba nekima pojašnjavati da se cijela borba i zalaganje za goranstvo nekih ljudi iz Gore u posljednje vrijeme svodila na očuvanje srpskog govornog područja u Gori, tj. za praktičnu primjenu srpskog jezika u nastavi u tamošnjim školama. I da oni koji se za ovo “trude”, dobijaju i dalje debele plate iz Beograda.
S druge strane, kao dodatni argumenat ovome, zar ne govori podatak da među onima koji se “ubiše” u zalaganju za goranstvo, poslije rata na Kosovu nema gotovo nikoga koji su zatražili sredstva od donatora ili institucija Kosova - da bi organizirali neke seminare, pokrenuli KUD-ove i projekte za kulturnu institucionalizaciju goranskog specifičnog entiteta, ako su to zaista htjeli. Je li neko od njih možda pokrenuo rad na “Bukvaru” goranskog govora, koji bi se koristio (makar fakultativno) u nastavi u školama? Nije, naravno, ništa! Nešto što je samoinicijativno uradio gospodin Nazif Doklje iz Kuksa, Albanija, na prezentaciji od njega sakupljenog narodnog blaga, pjesama i govora iz Gore, morao je da odštampa u Skoplju i - u Sofiji! (Prilikom čega je u obje destinacije zloupotrebljen.) Našinski kao dijalekt bosanskog jezika će se razvijati i dalje proučavati. Kao dijalekt srpskog? A znamo da Srpska pravoslavna crkva ne priznaje ništa muslimansko da može biti srpsko dok se ne pokrsti!
U ovom pravcu kazano, ne treba zanemariti ni bezbjednosni problem jer, u ovim političkim manipulacijama koje smo imali prilike da vidimo minulih 20 godina u Gori, dokazalo se samo kao pretežak tovar na leđima nejakih ljudi iz Gore, koji ne mogu da ga (pod)nose u kontekstu sukoba daleko jačih naroda u svom okruženju!
Bošnjacima Kosova je ovo veliki kamen oko vrata već 20 godina, koji im ne daje da isplivaju na površinu.
Nama Bošnjacima, dakle, fali inicijativa i akcija.
Da našim ljudima objasnimo ono što ne znaju. A za akciju moraju da se donesu dobri planovi, odrede sredstva i izaberu nosioci realizacije. Ona mora počivati na spoznaji - da bez raskrinkavanja manipulacija srpsko-šovinističke ideje u Gori neće tamo biti pravog boljitka, taman da nam u tamošnjim selima strani donatori izgrade po jednu dobru fabriku. Narod, naime, ne čuvaju (samo) fabrike, putna i ostala infrastruktura, već najprije dobro izgrađena - nacionalna infrastruktura.
U toj akciji, moraju da uzmu učešće i svi Bošnjaci mimo Gore, mimo Prizrena i mimo Kosova. Pogotovo učeni ljudi, Bošnjaci iz Sandžaka i iz BiH.
U njoj moramo dobiti i nesebičnu pomoć kosovskih institucija u svim segmentima društva. Moramo insistirati na pomoći i razumijevanju i međunarodne zajednice.
Istina glasno kazana, činjenice, argumenti u dijalogu…uz isključivu primjenu demokratskih i pravnih sredstava, treba da budu jedino naše “oružje”.
Kao prvo, moramo da uradimo sve što možemo, kako bismo ponovo uveli (povratili) nastavu na bosanskom jeziku u svim mjestima Gore.
U protivnom, dok mi pomalo govorimo o ovome, drugi šute ili se snebivaju da nešto kažu, treći love u mutnom, može se uskoro dogoditi da naše pozive više nema ko da čuje.
