Krajem prošle godine Svjetska zdravstvena organizacija (WHO) objavila je da sumnja u još jednu epidemiju kuge na Madagaskaru.
One bolesti koja je kao bubonska kuga od Srednjeg vijeka, pa sve do, u nekim slučajevima, 17. stoljeća kosila nebrojene milione ljudi po Evropi.
Govorimo o jedinoj pošasti koju je čovječanstvo počastilo personificiranjem kao jednog od jahača apokalipse, o bolesti za koju prosječni zapadnjak "zna" da pripada dalekoj prošlosti.
Koliko tome nije tako pokazuje, primjerice, to što je prije nekoliko dana New Mexico objavio i treći ovogodišnji slučaj te bolesti. Pa iako SAD godišnje bilježi prosječno sedam (!) slučajeva kuge, ovo bi najmoćnijoj naciji svijeta mogla biti odavno rekordna godina. U razdoblju od 2010. do 2015., prema WHO-u, u SAD-u je bilo najmanje 39 oboljelih od kojih je pet umrlo. Čak se i Dr. House u jednoj od epizoda suočio sa slučajem kuge.
U svijetu od kuge inače najviše stradaju na Madagaskaru; tri četvrtine svih slučajeva u svijetu od 2010. otpadaju na tu zemlju koja u Africi nije ni najsiromašnija, koja nije ni nefunkcionalna, koju ne razdiru ratovi.
U pet godina od 2010. tamo je bilo 3248 oboljelih ljudi i 584 umrlih. U januaru je WHO obznanio još jednu epidemiju sa 62 oboljela u području u kojem nije bilo kuge još od 1950.
Kongo je sljedeći u kojem se umire od kuge sa 586 oboljelih u pet godina i 67 mrtvih. Slijede Uganda sa 72 oboljela i Tanzanija sa 61, Peru sa 66, osim toga sporadično je slučajeva bilo još u centralnoj Aziji, Kini, Južnoj Americi...
Najčešći oblik kuge je onaj bubonski, koji ubija između 30 i 60 posto oboljelih. Rjeđi oblik je plućna kuga. Zanimljivo je da ljudi kugu mahom ne doživljavaju kao zoonozu iako ju prenose buhe s glodavaca na čovjeka.
Prije 10 godina skupina američkih i francuskih naučnika objavila je u u naučnom magazinu "PloS ONE" jezivi slučaj da je Yersinia pestis, uzročnik kuge, od neke druge bakterije, koja je razvila otpornost prema određenom antibiotiku, jednostavno "kopirala" njezinu otpornost. U trenu je proradila noćna mora kolektivne istraumatizirane svijesti čovječanstva zbog 200 milijuna ljudi koje je ova bolest u raznim oblicima pobila od pamtivijeka do danas.
WHO svake godine zabilježi više od 2000 slučajeva zaraze kugom, no zahvaljujući sve moćnijim antibioticima, od ukupnog broja zaraženih godišnje umire njih samo deset posto. To znači da smo zasad zaštićeni dosezima moderne medicine, ali ovakvi odnosi uskoro bi se mogli promijeniti.
Na Madagaskaru, na kojemu je učestalost izbijanja zaraze veća nego igdje drugdje, 1995. godine izoliran je uzročnik kuge za koji se ustanovilo da je otporan na čak osam antibiotika kojima je bio tretiran. Naučnici s Instituta Pasteur u Parizu analizirali su genetski materijal uzročnika i ubrzo kao nositelja imuniteta identificirali stanoviti plazmid, prstenastu DNK strukturu sposobnu za izmjenu među bakterijama, i nazvali ga pIP 1202. Otkriće je 1997. objavljeno u "New England Journal of Medicine", a o porijeklu otpornosti na antibiotike moglo se dalje samo nagađati.
I nagađalo se sve dok istraživački tim francuskih i američkih znanstvenika nedavno nije ustanovio da stanoviti tip salmonele, koji je također pokazao otpornost na neke antibiotike, u sebi nosi plazmid izrazito nalik na onaj nazvan pIP 1202 koji je pronađen u uzročniku epidemije na Madagaskaru 1995.
Njihov je zaključak bio da i jedan i drugi plazmid imaju zajednički izvor te da se kao nespecifični za pojedinu vrstu mikroorganizama.
lako prenose s jednog uzročnika bolesti na drugi, mikrobiolog Jacques Ravel s Američkog instituta za genetska istraživanja u Rockvilleu u državi Maryland, čiji je tim proveo istraživanje, rekao je u nizu izjava za medije da je Yersinia pestis, izolirana na Madagaskaru, svoju otpornost vrlo vjerojatno naslijedila od neke klice koja joj je prethodila.
Prijenos otpornosti među bakterijama inače je prirodan proces jer su bakterije sklone međusobnoj izmjeni genskog materijala u određenim uvjetima. Ali, kako je dotični plazmid pronađen u bakteriji salmoneli, čija otpornost na antibiotike posljednjih godina eksponencijalno raste, te kako je isti plazmid pronađen i u još nekim bakterijama u uzorcima piletine, puretine, govedine i svinjetine iz nekoliko klaonica u SAD-u, Ravelov tim sklon je bojazni da sve skupa ima veze s primjenom antibiotika u uzgoju stoke i peradi.
Uzgajivači stoke, naime, tretiraju životinje brojnim medikamentima kako bi imali što veću zaradu, što nadalje uzrokuje sve češću pojavu mikroorganizama otpornih na antibiotike.
U članku iz 2007. glasila Instituta Pasteur mikrobiologinja Elisabeth Carniel, koja je također sudjelovala u istraživanju, upozorila je na "mogućnost ozbiljnog zdravstvenog problema samim tim što je otkriven izrazito otporan tip bakterije Yersinije pestis".
U Evropi trenutačno nema razloga za paniku jer slučaj kuge kod čovjeka nije zabilježen već desetljećima, no u brojnim dijelovima Afrike, Azije, Južne Amerike i zapada SAD-a situacija je kudikamo drugačija. Tamo se od kuge umire zapravo sve češće. Indija je ozbiljno shvatila epidemiju iz 1994., kada su od kuge umrle najmanje 54 osobe te se otad ozbiljno tamane štakori. Samo u Bombayu u akciji suzbijanja kuge te je godine pobijeno točno 442.186 štakora.
Najgora je situacija u Africi. Prema podacima WHO-a, samo 2003. godine u svijetu je registrirano 2118 oboljelih i 182 umrla, od čega čak 99 posto u Africi.
Dakle, iako prosječni Evropljanin kugu doživljava tek kao "crnu smrt" iz mračnog razdoblja srednjeg vijeka, više kao pozadinu lekcija s nastave iz historije, ona je još prisutna, a njezin uzročnik jača, možda i zbog našeg uzgajanja "supermikroba" neracionalnom primjenom antibiotika.
Ipak, svakako je umirujuće to što bismo vjerojatno i sa superbakterijom nekako izašli na kraj.
Ali, kako je u svom glasovitom remek-djelu napisao Albert Camus: "Na svijetu je bilo isto toliko epidemija kuge koliko i ratova. Pa ipak, kuga i rat zatjecali su ljude uvijek nemoćne."
Kod bubonske kuge bakterije se šire limfom te nastaju velike otekline, tzv. buboni. Svojevremeno je označena kao bolest koja bi se mogla upotrijebiti kao bakteriološko oružje.
Septikemična kuga razvija se ako ne izbiju buboni te nastaje trovanje krvi, odnosno sepsa, i odumiranje tkiva koje pocrni. Smrt nastupa tijekom 36 sati. Plućna kuga najviše je zarazan, ali danas najrjeđi oblik. Često nastupa kao posljedica bubonske kuge, ali se prenosi i kapljično s čovjeka na čovjeka. Ako se ne liječi, u 90 posto slučajeva završava smrću.
Od 165. do 180. godine prva velika epidemija kuge pokosila je na Bliskom istoku pet miliona ljudi. Val zaraze proširio se i do Rima, gdje je na dan umiralo i do pet hiljada ljudi. Druga velika epidemija krenula je 541. godine iz Egipta te se proširila i do Konstantinopola, gdje je pomorila 40 posto stanovništva stopom i do 10 hiljada umrlih na dan. Počevši 1347., u šest godina treća velika epidemija odnijela je 25 milijuna ljudi u Europi, trećinu stanovništva.
Zbog političke stabilnosti, broj stanovnika Evrope od 950. do 1250. utrostručio se i dosegnuo 75 milijuna. Godine 1300. došlo je do klimatskog zahlađenja, slabije su urodili usjevi te su osiromašeni seljaci nagrnuli u gradove i prenapučili ih.
Vladali su jezivi higijenski uvjeti pa su posljedice bile utoliko gore. U manjim valovima kuga je i poslije izbijala te je zabilježeno da je 1665. zbog kuge bio zatvoren fakultet na kojemu je studirao Isaac Newton, koji se zbog toga vratio kući i stao mozgati o revolucionarnim idejama iz matematike, fizike, astronomije i optike.
Govorimo o jedinoj pošasti koju je čovječanstvo počastilo personificiranjem kao jednog od jahača apokalipse, o bolesti za koju prosječni zapadnjak "zna" da pripada dalekoj prošlosti.
Koliko tome nije tako pokazuje, primjerice, to što je prije nekoliko dana New Mexico objavio i treći ovogodišnji slučaj te bolesti. Pa iako SAD godišnje bilježi prosječno sedam (!) slučajeva kuge, ovo bi najmoćnijoj naciji svijeta mogla biti odavno rekordna godina. U razdoblju od 2010. do 2015., prema WHO-u, u SAD-u je bilo najmanje 39 oboljelih od kojih je pet umrlo. Čak se i Dr. House u jednoj od epizoda suočio sa slučajem kuge.
U svijetu od kuge inače najviše stradaju na Madagaskaru; tri četvrtine svih slučajeva u svijetu od 2010. otpadaju na tu zemlju koja u Africi nije ni najsiromašnija, koja nije ni nefunkcionalna, koju ne razdiru ratovi.
U pet godina od 2010. tamo je bilo 3248 oboljelih ljudi i 584 umrlih. U januaru je WHO obznanio još jednu epidemiju sa 62 oboljela u području u kojem nije bilo kuge još od 1950.
Kongo je sljedeći u kojem se umire od kuge sa 586 oboljelih u pet godina i 67 mrtvih. Slijede Uganda sa 72 oboljela i Tanzanija sa 61, Peru sa 66, osim toga sporadično je slučajeva bilo još u centralnoj Aziji, Kini, Južnoj Americi...
Najčešći oblik kuge je onaj bubonski, koji ubija između 30 i 60 posto oboljelih. Rjeđi oblik je plućna kuga. Zanimljivo je da ljudi kugu mahom ne doživljavaju kao zoonozu iako ju prenose buhe s glodavaca na čovjeka.
Prije 10 godina skupina američkih i francuskih naučnika objavila je u u naučnom magazinu "PloS ONE" jezivi slučaj da je Yersinia pestis, uzročnik kuge, od neke druge bakterije, koja je razvila otpornost prema određenom antibiotiku, jednostavno "kopirala" njezinu otpornost. U trenu je proradila noćna mora kolektivne istraumatizirane svijesti čovječanstva zbog 200 milijuna ljudi koje je ova bolest u raznim oblicima pobila od pamtivijeka do danas.
WHO svake godine zabilježi više od 2000 slučajeva zaraze kugom, no zahvaljujući sve moćnijim antibioticima, od ukupnog broja zaraženih godišnje umire njih samo deset posto. To znači da smo zasad zaštićeni dosezima moderne medicine, ali ovakvi odnosi uskoro bi se mogli promijeniti.
Na Madagaskaru, na kojemu je učestalost izbijanja zaraze veća nego igdje drugdje, 1995. godine izoliran je uzročnik kuge za koji se ustanovilo da je otporan na čak osam antibiotika kojima je bio tretiran. Naučnici s Instituta Pasteur u Parizu analizirali su genetski materijal uzročnika i ubrzo kao nositelja imuniteta identificirali stanoviti plazmid, prstenastu DNK strukturu sposobnu za izmjenu među bakterijama, i nazvali ga pIP 1202. Otkriće je 1997. objavljeno u "New England Journal of Medicine", a o porijeklu otpornosti na antibiotike moglo se dalje samo nagađati.
I nagađalo se sve dok istraživački tim francuskih i američkih znanstvenika nedavno nije ustanovio da stanoviti tip salmonele, koji je također pokazao otpornost na neke antibiotike, u sebi nosi plazmid izrazito nalik na onaj nazvan pIP 1202 koji je pronađen u uzročniku epidemije na Madagaskaru 1995.
Njihov je zaključak bio da i jedan i drugi plazmid imaju zajednički izvor te da se kao nespecifični za pojedinu vrstu mikroorganizama.
lako prenose s jednog uzročnika bolesti na drugi, mikrobiolog Jacques Ravel s Američkog instituta za genetska istraživanja u Rockvilleu u državi Maryland, čiji je tim proveo istraživanje, rekao je u nizu izjava za medije da je Yersinia pestis, izolirana na Madagaskaru, svoju otpornost vrlo vjerojatno naslijedila od neke klice koja joj je prethodila.
Prijenos otpornosti među bakterijama inače je prirodan proces jer su bakterije sklone međusobnoj izmjeni genskog materijala u određenim uvjetima. Ali, kako je dotični plazmid pronađen u bakteriji salmoneli, čija otpornost na antibiotike posljednjih godina eksponencijalno raste, te kako je isti plazmid pronađen i u još nekim bakterijama u uzorcima piletine, puretine, govedine i svinjetine iz nekoliko klaonica u SAD-u, Ravelov tim sklon je bojazni da sve skupa ima veze s primjenom antibiotika u uzgoju stoke i peradi.
Uzgajivači stoke, naime, tretiraju životinje brojnim medikamentima kako bi imali što veću zaradu, što nadalje uzrokuje sve češću pojavu mikroorganizama otpornih na antibiotike.
U članku iz 2007. glasila Instituta Pasteur mikrobiologinja Elisabeth Carniel, koja je također sudjelovala u istraživanju, upozorila je na "mogućnost ozbiljnog zdravstvenog problema samim tim što je otkriven izrazito otporan tip bakterije Yersinije pestis".
U Evropi trenutačno nema razloga za paniku jer slučaj kuge kod čovjeka nije zabilježen već desetljećima, no u brojnim dijelovima Afrike, Azije, Južne Amerike i zapada SAD-a situacija je kudikamo drugačija. Tamo se od kuge umire zapravo sve češće. Indija je ozbiljno shvatila epidemiju iz 1994., kada su od kuge umrle najmanje 54 osobe te se otad ozbiljno tamane štakori. Samo u Bombayu u akciji suzbijanja kuge te je godine pobijeno točno 442.186 štakora.
Najgora je situacija u Africi. Prema podacima WHO-a, samo 2003. godine u svijetu je registrirano 2118 oboljelih i 182 umrla, od čega čak 99 posto u Africi.
Dakle, iako prosječni Evropljanin kugu doživljava tek kao "crnu smrt" iz mračnog razdoblja srednjeg vijeka, više kao pozadinu lekcija s nastave iz historije, ona je još prisutna, a njezin uzročnik jača, možda i zbog našeg uzgajanja "supermikroba" neracionalnom primjenom antibiotika.
Ipak, svakako je umirujuće to što bismo vjerojatno i sa superbakterijom nekako izašli na kraj.
Ali, kako je u svom glasovitom remek-djelu napisao Albert Camus: "Na svijetu je bilo isto toliko epidemija kuge koliko i ratova. Pa ipak, kuga i rat zatjecali su ljude uvijek nemoćne."
Kod bubonske kuge bakterije se šire limfom te nastaju velike otekline, tzv. buboni. Svojevremeno je označena kao bolest koja bi se mogla upotrijebiti kao bakteriološko oružje.
Septikemična kuga razvija se ako ne izbiju buboni te nastaje trovanje krvi, odnosno sepsa, i odumiranje tkiva koje pocrni. Smrt nastupa tijekom 36 sati. Plućna kuga najviše je zarazan, ali danas najrjeđi oblik. Često nastupa kao posljedica bubonske kuge, ali se prenosi i kapljično s čovjeka na čovjeka. Ako se ne liječi, u 90 posto slučajeva završava smrću.
Od 165. do 180. godine prva velika epidemija kuge pokosila je na Bliskom istoku pet miliona ljudi. Val zaraze proširio se i do Rima, gdje je na dan umiralo i do pet hiljada ljudi. Druga velika epidemija krenula je 541. godine iz Egipta te se proširila i do Konstantinopola, gdje je pomorila 40 posto stanovništva stopom i do 10 hiljada umrlih na dan. Počevši 1347., u šest godina treća velika epidemija odnijela je 25 milijuna ljudi u Europi, trećinu stanovništva.
Zbog političke stabilnosti, broj stanovnika Evrope od 950. do 1250. utrostručio se i dosegnuo 75 milijuna. Godine 1300. došlo je do klimatskog zahlađenja, slabije su urodili usjevi te su osiromašeni seljaci nagrnuli u gradove i prenapučili ih.
Vladali su jezivi higijenski uvjeti pa su posljedice bile utoliko gore. U manjim valovima kuga je i poslije izbijala te je zabilježeno da je 1665. zbog kuge bio zatvoren fakultet na kojemu je studirao Isaac Newton, koji se zbog toga vratio kući i stao mozgati o revolucionarnim idejama iz matematike, fizike, astronomije i optike.
