Umjesto da ide u školu kao ostala djeca, Pakistanka Gul Meena je sa 12 godina bila prinuđena da se uda za čovjeka od 60 godina, koji ju je zlostavljao i tukao. Nakon pet godina je upoznala mladog Afganistanca i pobjegla je sa njim u njegovu zemlju. Brat ju je, međutim, ubrzo pronašao. Mladića je ubio, a nju iskasapio sa 15 udaraca sjekirom i ostavio misleći da je mrtva.
"Mrzila sam svoj život, pokušavala sam da se otrujem ali nisam uspjela", priča nesretna djevojka, prenosi Blic.rs.
Ako bi se požalila porodici, i oni su je tukli, govoreći joj da mora da ostane s mužem i da je to njen život. Ali kada je upoznala mladića u koga se zaljubila vjerovala je da će joj se život promijeniti nabolje.
"Kad sam pobjegla znala sam da će biti opasno. Znala sam da će me muž i porodica tražiti, ali nikad nisam pomislila da će se desiti ovo. Mislila sam da me čeka sretna budućnost", kaže Gul Meena, koja danas živi u jednoj sigurnoj ženskoj kući u Afganistanu.
Kada su je pronašli, ležala je iskasapljena u lokvi krvi, a dio mozga joj je bio ispao iz lobanje. Uz velike napore, afganistanski ljekari su joj spasli život, mada je izgubila veoma mnogo krvi, i skrpili su joj lice onoliko koliko su mogli.
Meena, međutim, nije sigurna da li bi trebalo da im bude zahvalna.
"Voljela bih da sam tada umrla. Pokušala sam da se ubijem, ali ne daju mi", kaže ona.
Pošto je se porodica odrekla, pakistanska vlada je odbila da pruzme bilo kakav trošak za njeno liječenje i izdržavanje, tako da je novac obezbijeđen od donacija.
Osoblje utočišta u kom živi kaže da je prilikom dolaska bila u jadnom stanju, da nije mogla sama da se hrani i da je morala da koristi pelene.
Sada se mahom oporavila, ali lice joj je ostalo unakaženo.
"Kada se pogledam u ogledalo, stavim ruku na jednu stranu lica... Govore mi da to ne radim, ali ja se toliko stidim", tiho kaže Gul.
Kao i ostale žene u sigurnim kućama i utočištima za izbjeglice u Afganistanu, boji se neizvjesne budućnosti i strepi šta će biti kad se međunarodne snage iduće godine povuku i kada više ne bude bilo novca koji one obezbjeđuju.
Ako bi se požalila porodici, i oni su je tukli, govoreći joj da mora da ostane s mužem i da je to njen život. Ali kada je upoznala mladića u koga se zaljubila vjerovala je da će joj se život promijeniti nabolje.
"Kad sam pobjegla znala sam da će biti opasno. Znala sam da će me muž i porodica tražiti, ali nikad nisam pomislila da će se desiti ovo. Mislila sam da me čeka sretna budućnost", kaže Gul Meena, koja danas živi u jednoj sigurnoj ženskoj kući u Afganistanu.
Kada su je pronašli, ležala je iskasapljena u lokvi krvi, a dio mozga joj je bio ispao iz lobanje. Uz velike napore, afganistanski ljekari su joj spasli život, mada je izgubila veoma mnogo krvi, i skrpili su joj lice onoliko koliko su mogli.
Meena, međutim, nije sigurna da li bi trebalo da im bude zahvalna.
"Voljela bih da sam tada umrla. Pokušala sam da se ubijem, ali ne daju mi", kaže ona.
Pošto je se porodica odrekla, pakistanska vlada je odbila da pruzme bilo kakav trošak za njeno liječenje i izdržavanje, tako da je novac obezbijeđen od donacija.
Osoblje utočišta u kom živi kaže da je prilikom dolaska bila u jadnom stanju, da nije mogla sama da se hrani i da je morala da koristi pelene.
Sada se mahom oporavila, ali lice joj je ostalo unakaženo.
"Kada se pogledam u ogledalo, stavim ruku na jednu stranu lica... Govore mi da to ne radim, ali ja se toliko stidim", tiho kaže Gul.
Kao i ostale žene u sigurnim kućama i utočištima za izbjeglice u Afganistanu, boji se neizvjesne budućnosti i strepi šta će biti kad se međunarodne snage iduće godine povuku i kada više ne bude bilo novca koji one obezbjeđuju.
