Saradnik u izdavačkim poduhvatima Bošnjaka Kosova U Sarajevu umro književnik Isnam Taljić

"Ja sam iz Vlasenice i Srebrenica je dio moga zavičaja. Među dosad ukopanim Bošnjacima u Potočarima najviše je Vlaseničana. Odmah poslije rata bio sam suočen sa strahotom bošnjačkog samozaborava. Da, mislim da je to izraženije od zaborava koji nam drugi nameću, jer je i rat pokazao da se s Bošnjacima ništa ne može silom... Dakle, kao preživjelom književniku iz toga kraja Bosne, bila mi je obaveza i pred Bogom i pred ljudima da napišem roman o Srebrenici. Istovremeno, bio sam suočen i sa zasićenošću količinom tragedije u Bosni, tako da sam nastojao napisati takav roman koji neće odbijati, da se "mogne" čitati, ali i da napišem i ono što je bilo." 

Zašto se o njegovim izuzetnim uspjesima u svijetu, pa i priznanjima u BiH, kod nas gotovo i ne zna, ili zašto, recimo, nije zastupljen u inače krajnje diskutabilnoj školskoj lektiri, gdje se našlo svega i svačega, pitao ga je u januaru, 2008. kolumnista Preporoda Mirnes Kovač povodom objavljivanja arapskog prijevoda "Romana o Srebrenici".

"To je tako kako je i nije samo sa mnom. Možda je to, poslije onakvog rata, pitanje poremećenih vrijednosti u ovakvoj Bosni. Možda sam, kao muhadžir u vlastitoj domovini, izloženiji vjetrometini. Možda kao narod bolujemo od dječijih bolesti izrastanja u naciju, pa se sami Bošnjaci između sebe prešućuju (ukoliko se već ne mogu i negirati), tako da i tim komisijama odgovara trpanje u lektiru pisaca koji ne «ugrožavaju» ničije trenutno prigrabljene pozicije. Možda lokalnim puritancima smeta moje bošnjačko i islamsko usmjerenje...

Ali, kao što nam treba biti jasno da Bošnjaci nemaju vremena za rasipanje, ja u Bosnu ubrajam i drugu polovinu od ukupnog broja preživjelih Bošnjaka, one koji sada žive širom svijeta i koji traže moje knjige i pozivaju me, naravno i čitaoce u Cazinu, Zenici, Sarajevu, Travniku, Tuzli, Gornjem Vakufu, Jablanici..., gdje se na predstavljanjima mojih knjiga okupi više stotina čitalaca, a niko ne napusti skup. A možda je bitnija ova promocija u svijetu. Moje knjige su u velikim bibliotekama širom svijeta, recenziraju ih izuzetni eksperti. Engleski i arapski su najveći svjetski jezici, predstavljaju uvjerljivo najveću čitalačku publiku. I turski je veliki jezik i veoma rasprostranjen.

Čitanost je nepojmljivo visoka za naša mjerila, brzo se objavljuju nova izdanja. Meni je veoma značajno i prevođenje mojih knjiga na slovenski, jer nas već Slovenci, ti naši «drugi» susjedi u Evropi, gotovo uopće ne poznaju. Ili značaj toga što je "Roman o Srebrenici" uvršten u školsku lektiru u dalekoj okeanskoj Maleziji. Ja sam zahvalan Allahu, dž.š., pa onima koji su mi još pomogli. Per astra ad aspera! S vremenom se, ionako, o svemu svedu računice. Ako se svedu..." - kazao je Taljić Kovaču.

Taljić je bio saradnik u izdavačkim poduhvatima Bošnjaka Kosova. Sa Dr Sadikom Idrizijem, radio je na prijevodu sa albanskog, na romanu Namika Doklea “Kćeri magle”, čija je promocija održana i u Prizrenu. Posebno je bilo zapaženo njegova besjeda o ovom romanu, koji je za kratko vrijeme doživio tri izdanja i još mnogo promocija širom Albanije. Na promociji ovog romana na bosanskom, inače poduhvat Izdavačke kuće „Connectum“, u prisustvu najeminentnijih intelektualaca i književnika u BiH, 4. oktobra prošle godine, u Bošnjačkom institutu u Sarajevu, Isnam Taljić je, između ostalog, govorio:

„... našoj čitalačkoj publici posebno je zanimljiv ovaj roman i po tome što izvanredno literarizira život Gorana, naroda koji živi u gudurama Šar-planine, a koje mnogi smatraju – Bošnjacima! To se dokazuje očuvanim običajima, istom vjerom, narodnim umotvorinama, naučnim studijma. Tako se izjašnjavaju i mnogi Gorani. Među njima i prevodilac Sadik Idrizi, koji živi u Prizrenu. I rahmetli prof. dr. Muhamed Nezirović, jedan od najvećih bošnjačkih intelektualaca, profesor Sarajevskog univerziteta, rođen je u istom selu kao i Namik Dokle. Zanimljivo je da je, recimo, i supruga Zulfikara Zuke Džumhura, velikog karikaturiste i putopisca, također Goranka. Međutim, spletom dugogodišnjih i mnogobrojnih okolnosti, svi Gorani ne izjašnjavaju se tako. Neki se smatraju i samosvojnim narodom, a polarizacija ide dotle da postoji i srpski opredijeljena struja.    

U romanu se, na nivou predaja, jer je to bilo veoma davno, pripovijeda i o tome da je ovaj narod nekad davno zastao na Gori i stoljećima ostao tu izoliran, da bi se, onda, našao i u svojoj međusobnoj izolaciji cijelih sto godina, odupirući se nestanku, asimilaciji i neminovno trpeći uticaje okoline.

Istinska tragedija naroda s Gore započela je 1913. godine njihovim međudržavnim rascjepljenjem, što je ozvaničenu i u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca (kasnija Kraljevina Jugoslavija), a to je nastavljeno i u odnosima novih, prvo izrazito prijateljskih, a onda, s Informbiroom, drastično međusobno neprijateljskih socijalističkih država Jugoslavije i Albanije. Ta granica, koja funkcionira i u fabuli romana, uz visoku željeznu bodljikavu ogradu, pojačana je i tzv. mehkim pojasom (poširokim, uzoranim i usitnjenim) po ničijoj zemlji uzduž granice, da bi se prokazao trag ako bi se pokušalo i prići ogradi... Ni ptica više nije mogla preći. Gorani su ostali potpuno razdvojeni.   

I u ovom vremenu goranska sela su rascijepljena između triju država – Albanije, Kosova i Makedonije.

Koliko je god sudbina bošnjačkog naroda u samoj Bosni bila teška u njezinim sadašnjim granicama, još je bilo teže onima iz Sandžaka koji su potpali pod Crnu Goru i Srbiju, zatim Bošnjacima u Makedoniji ili onim koji su se obreli u Turskoj. Najteže je, pak, bilo Goranima: razdvojenim i pocijepanim dugotrajno na dva, potom i tri dijela istog bića. Bez obzira pod koju su od država teritorijalno potpadali ili i sada potpadaju, oni su bili (i ostali) meta za potkusurivanje. Na njih se memilosrdno kidisalo, i kidiše i dalje, da bi ih što više dezorijentiralo i pošto-poto asimiliralo, pa su i svakako, i pogrdno, nazivani, tako i Torbešima, da bi im bio zatrt osjećaj korijena. 

Upravo o satiranju ljudi s Gore ili iz Gore Namik Dokle izrazito svjedoči romanom, tako i o vremenima dok ih nije razdvojila državna granica, o vremenu kad ih je razdvojila, i piše o njihovom životu kakav su živjeli nakon toga te kakav žive i sada. Tih sto godina međusobne izolacije i samoće predug je period. Ta samoća u razdvojenosti, možda i ta sama brojka od sto godina, mogli su uticati na Namika da napiše svojih „Sto godina samoće“. Njegov roman je svojevrsno „Sto godina samoće“ na albanskom, sada i na bosanskom jeziku. Pri tome se uopće ne misli na imitacije. Naprotiv, samo na pozitivne konotacije i takvo snažno žanrovsko određenje ovoga romana. Uostalom, u ovom romanu nejma pukovnika Aurelijana Buendije, bez kojeg je nemoguće „Sto godina samoće“. Ali, možda je Namikov pukovnik ženski lik Majka, koju ispisuje s velikim slovom „M“ (uporedo u romanu figurira i majka, s malim „m“, rođena majka glavnog junaka, dječaka, čija su sjećanja zabilježena u ih-formi i čine okosnice romana). To uopće nije učinjeno na pseudospisateljski način, kako se, u knjigama pisanim za svijet odraslih, uobičajilo pisanje nadriimitiranjem „dječijih sjećanja“. Možda je i taj dječak Namikov pukovnik Aurelijano Buendija. Možda su oboje, i Majka i dječak. I onda to, onda, prerasta u izvanrednu spisateljsku domišljatost. 

Bilo kako bilo, iako su ljudi, događaji, situacije, krajolik, podneblje i sve potpuno drukčiji, ovaj Namikov roman je i „Sto godina samoće“, koji bi i veliki Gabriel Garcia Marques mogao potpisati. U ova dva romana sve je isto, a uopće nije isto, što je posebna vrijednost knjige Namika Dokle.

...

Može se nadugo i o dubokoj društvenoj prodornosti romana te zloupotrebi politike do njezine ogoljenosti. I kad piše o tegobama (a toga je najviše), Namik Dokle piše bajno, piše bajoslovno, književnim majstorstvom. 

Ovaj roman, zatim, posebno krase čudesni opisi maglenih i maglovitih pejzaža izgubljenih u gorama.

...

Ne zadirući u pitanja goranskih nacionalnih opredjeljenja, jer postoje i ostrašćena suprotstavljena mišljenja, ovaj roman je takav kao da pripada i bošnjačkoj književnosti. To što je u ovom romanu napisao, Namik Dokle napisao je o svom iskonskom narodu, koji je, što je neporecivo, mnogostruko prisan i blizak Bošnjacima.“