Većina britanskih listova u srijedu izvještava o drugom i posljednjem danu uvodnog izlaganja Radovana Karadžića pred Haškim sudom koji ga tereti za ratne zločine, zločine protiv čovječnosti i genocid.
Guardian tako piše da je nekadašnji lider bosanskih Srba pokušao da revidira historiju opsade Sarajeva koju je opisao kao "mit" sa ciljem da uvuče NATO u rat na strani muslimana koje je takođe optužio da su, s istim ciljem, odgovorni za masakr na pijaci Markale gdje je u eksploziji granate 1994. ubijeno i ranjeno više od 250 civila.
Guardian objavljuje i komentar svog nekadašnjeg dopisnika iz rata u Bosni, Marcusa Tannera pod naslovom "Karadžićev sveti rat".
"Slušajući Karadžića kako govori o svom 'svetom' ratu protiv bosanskih muslimana čovjek bi pomislio da je prosto riječ o lošem vicu", kaže on.
"To bi, međutim, bila greška jer su i Karadžić i njegovi borci 90-ih koristili isti jezik, miješavinu etničkih, ekonomskih i vjerskih žalopojki protiv muslimana tvrdeći da se samo svete za otomansko osvajanje Bosne u 15. i 16. stoljeću veku", dodaje Tanner.
On dalje kaže da su tokom turske vladavine begovi i poturice uglavnom preuzeli gradove što je ratu u Bosni dalo pečat ne samo sukoba između sela i grada već i između hrišćana i muslimana.
"Karadžićeve pristalice su htjele da promijene takvu strukturu gradova zauvijek i u tome su naišle na zdušnu podršku pravoslavne crkve. Popovi su", nastavlja Taner u Guardianu "blagosiljali gotovo svaku njihovu ofanzivu a Karadžićeva državica, Republika Srpska, je od samog početka imala blagoslov crkve".
"Crkva u Srbiji, baš kao što je činio njen pandan u Hrvatskoj sa svojim svetim borcima, ostala je vjerna Karadžiću i poslije rata. Ništa manje neumjerene", piše Tanner, "nisu bile ni ruska i grčka crkva koja je 1993. godine u Atini proglasila Karadžića za hrišćanskog heroja". Zato, kada Karadžić govori o svom svetom ratu, on zaista vjeruje u to, baš kao i pravoslavne crkve na Balkanu i šire", završava svoj komentar u Guardianu Marcus Tanner.
