Pristrasni i neprofesionalni stavovi

Odluka Republičke radiodifuzne agencije vratila na medijsku pozornicu Srbije sjećanja na prošla totalitarna vremena.

Kontroverzna odluka srbijanske Republičke radiodifuzne agencije (RRA), kojom je izrečena opomena Radio-televiziji Vojvodine zbog “neprofesionalnog pristupa novinara Lasla Tota prilikom intervjua sa predsjednicom Kosova Atifete Jahjagom”, vratila je na medijsku pozornicu Srbije sjećanja na neka prošla totalitarna vremena.
Bez nekog jasno vidljivog racionalnog razloga, ali s neskrivenim ideološkim i cenzorskim ambicijama, regulatorno tijelo koje je osnovano radi uvođenja standarda i zaštite javnog morala i zakonitosti u radu elektronskih medija, korisnika javnih frekvencija, izlazeći iz zakonskog okvira i kršeći sve dostignute demokratske standarde koji se tiču slobode medija, samovoljno je u svoje ruke preuzelo ulogu cenzora medijskih sadržaja srbijanskih emitera.
‘Posebno problematično’
U skandaloznoj opomeni koju je RRA izrekla RTV-u, navedeno je da je novinar te televizije Laslo Tot pokazao "neprofesionalan, pristrasan i neobjektivan pristup" intervjuišući predsjednicu Kosova.
Pri tome je Agencija kao posebno problematično navela to što je autor “protivno profesionalnim pravilima”, propustio da potpitanjima reaguje na tvrdnje koje je izrekla predsjednica Kosova, posebno one u pogledu statusa i broja raseljenih Srba sa Kosova.
Kao ključni dokaz “pristrasnog i neprofesionalnog stava” autora emisije Savet RRA-a je naveo kurtoaznu odjavnu rečenicu, kojom je Laslo Tot predsjednicu Kosova oslovio sa “gospođice predsjednice”, zahvalivši joj pri tome na strpljivim i detaljnim odgovorima, koji će doprinijeti boljem razumijevanju ciljeva Kosova kao društva i nezavisne države.
U ovom slučaju, koji u Evropi 21. vijeka nije zabilježen, neobično je bilo i to što su čak i nezavisna udruženja novinara Srbije i Vojvodine, reagujući na ovu skandaloznu odluku, akcenat stavila na nedosljedno i selektivno ponašanje Agencije, propuštajući pri tome da ukažu na jasan pokušaj miješanja u uređivačku politiku medija i to sa pozicija sile, što tom tijelu ni jednim jedinim važećim zakonskim propisom nije dozvoljeno.
Bez nekog jasno vidljivog racionalnog razloga, ali s neskrivenim ideološkim i cenzorskim ambicijama, regulatorno tijelo koje je osnovano radi uvođenja standarda i zaštite javnog morala i zakonitosti u radu elektronskih medija, korisnika javnih frekvencija ... samovoljno je u svoje ruke preuzelo ulogu cenzora medijskih sadržaja srbijanskih emitera.
Da se RRA, na čelu sa episkopom SPC - Porfirijem, kome je, sticajem nesretnih okolnosti, a možda i nečijih skrivenih namjera, dopalo da rukovodi jedinom zabilježenom medijskom inkvizicijom u Evropi u 21. vijeku, upustila u hod po tankom ledu, svjedoče i naknadna objašnjenja koja je dao potpredsjednik RRA-e Goran Karadžić.
On je izjavio da je Agencija izrekla opomenu RTV-u zbog programskog sadržaja koji "ne odgovara uređivačkoj politici i novinarskim standardima" i da to tijelo "ima ingerencije da u slučaju da procjeni da je došlo do kršenja zakona izrekne mjere u skladu sa Zakonom o radiodifuziji".
Dvije ključne dileme koje je iznjedrilo iznenadno iskazivanje cenzorskih ambicija jednog, u osnovi, prilično pasivnog i kompromitovanog paradržavnog organa jesu, na prvom mjestu, pitanje zakonskog, moralnog i političkog osnova takvih pokušaja, a tek potom neselektivne primjene nezakonito uzurpiranih cenzorskih ovlašćenja kao najpogodnijeg sredstva pritiska na medije.
Uprkos pokušajima da se pod maskom navodne zaštite načela profesionalizma predviđene Zakonom o radiodifuziji, kao i objektivnosti i nepristrasnosti, čijom zaštitom se bavi Opšte obavezujuće uputstvo o ponašanju emitera, izrečene kvalifikacije nedvosmisleno upućuju na pokušaj uspostavljanja kriterijuma moralno-političke podobnosti kako pojedinih autora i medija, tako i tema o kojima se može izvještavati, ali i načina na koji se o njima može govoriti i pisati.
Ono što u odluci i naknadnim pojašnjenjima, za objektivno i profesionalno informisanje iznenada zabrinute Agencije, nigdje nije razjašnjeno, jeste pitanje po kojem zakonu je to tijelo ovlašćeno da se otvoreno i grubo meša u uređivačku politiku bilo kojeg emitera?
Kratkovida težnja
Pri svemu tome RRA je kao jednu od ključnih zamjerki navela autorovu pristojnost i propuštanje da neprimjereno polemiše sa svojom gošćom.
Prema novouspostavljenim kriterijumima RRA-e, moglo bi se slobodno zaključiti da se mjerila elementarne pristojnosti odnose jedino na ophođenje sa zvaničnicima onih država koje Srbija zvanično priznaje, dok su u komunikaciji sa “nepriznatima” zabranjeni čak i, u savremenoj civilizaciji uobičajeni, kurtoazni izrazi zahvalnosti, iz kojih dežurni i samoproklamovani lovci na vještice u liku novih cenzora mogu izvesti zaključke o ličnim stavovima “neobjektivnog autora”.
U svojim preširokim i ideološki obojenim shvatanjima primjene i zaštite zakona, RRA prvi put nije ukazala na nedozvoljeno činjenje, već nečinjenje autora kao sredstva narušavanja objektivnosti i istinitog informisanja, što je upravo ona crvena linija koja postoji između legitimne zaštite zakonitosti i nedopustivog mešanja u uređivačku politiku medija, te narušavanja njihove slobode.
Onog trenutka kada se defanzivna funkcija regulatornog tijela pretvori u lov na vještice prema političko-ideološkim kriterijumima, demokratsko viđenje uloge medija u društvu pretvara se u kratkovidu težnju ka njihovoj totalitarnoj kontroli.
Tako se “regulatorima” i moglo omaći da u odluci govore o pristrasnim stavovima autora emisije, čiji je osnovni cilj bilo upoznavanje publikuma sa stavovima i mišljenjem osobe koja je bila intervjuisana.
U ovom slučaju, koji u Evropi 21. vijeka nije zabilježen, neobično je bilo i to što su čak i nezavisna udruženja novinara Srbije i Vojvodine, reagujući na ovu skandaloznu odluku, akcenat stavila na nedosljedno i selektivno ponašanje Agencije, propuštajući pri tome da ukažu na jasan pokušaj miješanja u uređivačku politiku medija i to sa pozicija sile, što tom tijelu ni jednim jedinim važećim zakonskim propisom nije dozvoljeno.
Čak i ako su nekom tajnom i protivustavnom odlukom kao kriterijumi rada Agencije uspostavljeni cenzura i miješanje u uređivačku politiku medija, postavlja se pitanje selektivnosti njihovog provođenja.
Nije tajna da je, po kriterijumima koji su primjenjeni na slučaj RTV-a, RRA do sada mogla nebrojeno puta da reaguje.
Zašto su episkop Porfirije i njegove kolege propustile priliku da makar jednom reaguju na brojne intervjue koje je srbijanskim medijima davao Milorad Dodik, a u kojima je negirao genocid i broj žrtava u Srebrenici? Koliko stvaranju objektivne slike u domaćoj javnosti doprinosi potenciranje broja i sudbine isključivo srpskih žrtava, uz uporno prećutkivanje broja raseljenih i nestalih Albanaca tokom kampanje masovnog etničkog čišćenja tokom rata na Kosovu?
Koliko je članove RRA-e, zabrinute za objektivnost informisanja, kompromitovalo ćutanje o “profesionalizmu” onih novinara koji su, bez ikakvih dokaza, iznosili insinuacije o organizovanoj trgovini organima zarobljenih Srba tokom rata na Kosovu, pripisujući odgovornost za te navodne zločine čitavom jednom narodu?
Ili, možda onih koji su nedavno, na naslovnoj strani tiražnih srbijanskih Večernjih novosti, objavili informaciju da se 6.000 stanovnika albanskog sela Veliki Trnovac bavi švercom narkotika?
Nejednak tretman
Pored pitanja zakonske i moralne utemeljenosti totalitarnih namjera RRA-e i selektivnog i nejednakog tretmana medija i tema, važno pitanje koje je ostalo nerazjašnjeno jeste i to da li je to tijelo u obračun sa ideološkim neistomišljenicima krenulo na svoju ruku, kao odmetnuta skupina dobro plaćenih i svake kontrole i osećaja odgovornosti lišenih državnih činovnika, ili je to urađeno uz podršku, a možda čak i na podsticaj, nekoga iz aktuelne vlasti u Beogradu.
Informacija da je nakon dobijene opomene RTV raskinula saradnju sa veoma cijenjenim i uglednim novinarom Totom jasno pokazuje da je lov na nepodobne novinare odnio svoju prvu profesionalnu žrtvu.
Zašto su episkop Porfirije i njegove kolege propustile priliku da makar jednom reaguju na brojne intervjue koje je srbijanskim medijima davao Milorad Dodik, a u kojima je negirao genocid i broj žrtava u Srebrenici? 
Ukoliko u ovom skandaloznom slučaju žele da skinu svaku sumnju sa sebe, srbijanske vlasti bi morale odlučno da reaguju i da spriječe postojeći pokušaj stvaranja jedne nelegitimne i nelegalne medijske inkvizicije, koja ima ambiciju da medijsku scenu Srbije vrati u mračne devedesete, koje su bile ispunjenje srednjovekovnim tretmanom prava na slobodu mišljenja i njegovog javnog iskazivanja.
Prećutkivanje i ravnodušnost prema ovakvim i sličnim pojavama u društvu, koje je obeležje onih koji su na izborima preuzeli odgovornost za izgradnju demokratskog i slobodnog društva, svrstava ih u saučesnike tog nečasnog i, na neuspeh unaprijed osuđenog, totalitarnog poduhvata.
Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.