Ljetnje računanje vremena u Evropi završava se u noći između subote i nedjelje. Satove u nedjelju 31. oktobra u 3.00 po srednjeevropskom vremenu treba pomeriti jedan čas unazad, na 2.00. Od nedjelje će svitati jedan sat ranije, ali će ranije i padati mrak.

Ljetnje računanje vremena u severnoj Americi trajaće sedmicu duže, do 7. novembra. U Evropi ljetnje računanje počinje posljednjeg vikenda u martu i traje do poslednjeg vikenda u oktobru.

Prvi prijedlog za uvođenje ljetnjeg računanja vremena izneo je Novozelanđanin George Hadson 1895. godine Velingtonskom filozofskom društvu. Hadson je bio entomolog, pasioniari sakupljač insekata, a radio je po smjenama i želio je da što više iskoristi slobodno vrijeme poslije posla. Zbog toga je došao na ideju da se sat dnevnog svetla ljeti iz ranog jutra "prebaci" na veče.

Sličnu ideju izneo je i britanski preduzimač William Willet 1905. i nju je zdušno podržavao poslanik Robert Pirs, koji je 1908. podnio prijedlog zakona, ali ga parlament nije razmatrao.

Ljetnje računanje prvi su uveli Njemačka, Austrougarska i njihovi saveznici u Prvom svjetskom ratu, 1916. godine, radi uštede uglja u ratno vrijeme. Do 1918. godine isto su učinile i ostale evropske zemlje, Rusija, odnosno SSSR, i SAD.

Danas ljetnje računanje vremena koriste SAD i Kanada (sa izuzetkom nekoliko država (Arizona, Havaji i Saskačevan), nekoliko karipskih država, Evropa, bliskoistočne zemlje, Egipat i Maroko na sjevernoj hemisferi.
 
Na južnoj hemisferi, gdje je ljetnje računanje vremena počelo krajem septembra ili početkom oktobra, uvode ga Čile, Paragvaj, Urugvaj, dijelovi Brazila, Namibija i pojedine teritorije Australije.