Na današnji dan, 1984. godine 8. februara otvorene su 14. Zimske olimpijske igre u Sarajevu.
Oni koji su imali sreću da dožive olimpijski duh u Sarajevu i dan danas sa ponosom ističu kako je Jugoslavija tada bila centar svijeta.
Na olimpijskom stadionu Koševo, klizačica Sanda Dubravčić upalila je olimpijski plamen u 15.44 časova, čime je zvanično počela svetkovina zimskog sporta. Bilo je to 12 historijskih dana tadašnje Jugoslavije! Dani slave i ponosa.
Otvaranje 14. Zimskih olimpijskih igara pratilo je oko 60.000 ljudi na stadionu Koševo i oko dvije milijarde ljudi preko TV ekrana. Došli su sportisti iz cijelog svijeta, 49 nacionalnih reprezentacija sa preko 2.500 sportista i njihovih pratilaca.
Sarajevska olimpijada bila je karakteristična po mnogo čemu. Olimpijada u Sarajevu je do tada bila najuspješnija. Učestvovalo je 12 zemalja više nego na predhodnoj Olimpijadi. To su bile prve Olimpijske igre na kojima nije bilo bojkota istočnog ili zapadnog bloka, došli su sportisti i iz SAD-a i iz SSSR-a.
ZOI u Sarajevu prve su koje su organizovane sa uspešnim finansijskim efektima, jer su pokriveni svi troškovi. Čak su imale i suficit od 12 miliona dolara!
Samo dan prije početka Igara, u Sarajevu nije bilo ni milimetra snijega. Iako su topovi sa vještačkim bijelim pokrivačem bili spremni, grad nije odisao zimskim duhom. Noć uoči otvaranja Igara, Sarajevo je zavejao pravi zimski snijeg koji je izazvao neviđenu euforiju. Vojska je svu noć na skijama pripremala staze, a na hiljade građana je uređivalo ulice. Ujutru su staze bile besprekorne, a ulice prohodne. Igre su započele u sjajnoj atmosferi.
Bilo je to doba koje je iz današnje perspektive teško shvatiti. Ljude su tada oduševljavale jednostavne stvari, poput paklica žvakaćih guma, ili limenka nekog gaziranog soka.
Prodavnice su bile pune robe sa likom Vučka, maskote 14. Olimpijskih igara.
U političkim i sportskim okvirima, radilo se o najvećem događaju u bivšoj Jugoslaviji, tada je vjerovatno svaki stanovnik zemlje bio ponosan što će se najelitnije svjetsko takmičenje održati u blizini.
"Ovo ne samo da mogu biti jedna od najboljih Igara nego će i biti najbolje Igre. Poznajemo vaše ljude, vašu zemlju, i znamo da ste u stanju da učinite da to bude i tako”, rekao je tada predsjednik Međunarodnog olimpijskog komiteta Huan Antonio Samaran.
Bilo je mnogo sportskih heroja tih dana. Hokejaši SSSR-a iskoristili su svađu profesionalaca iz SAD i Kanade i osvojili zlato. Džejn Torvil i Kristofer Din su uz "Bolero" postali prvi par koji je u umjetničkog klizanju zaradio svih 12 "šestica". Kros kantrijem dominirala je Finkinja Marja-Liza Hemeleinen, u brzom klizanju Karin Enke iz tadašnje Istočne Njemačke.
Među onima koji su poslije Igara u Sarajevu postali planetarno popularni izdvaja se ime Katarine Vit, klizačice iz Njemačke.
Kada su domaći takmičari u pitanju, oči nacije bile su uprte u Bojana Križaja i Borisa Strela, ali Bjelašnica nije bila mjesto gdje su briljirali. Zato je 15. februara Jure Franko Jugoslaviju bacio u delirijum. Srebrni s veleslaloma dobio je sutradan parolu "Volimo Jureka više od bureka." Slovenački skijaš je tada dobio veliku nagradu - video rekorder marke "Hitači".
Kao i uvijek, hokejaški turnir je bio najveća poslastica Zimskih olimpijskih igara.
Kanađani i Amerikanci došli su sa profesionalcima i međusobno se svađali ko je prekoračio broj profesionalaca. To je iskoristio SSSR. Tretjak na golu, Fetisov - Makarov bekovi, uz najslavniji napad u historiji hokeja, čuveni KLM trojac Krutov - Larionov - Makarov, poigravao se sa svima.
A Jugoslavija je tada bila trećerazredna sila u hokeju. No, to nije smetalo da se na ulicama slavi svaki potez hokejaša. Recimo, poslije pobjede nad Italijom 5:1 ili gol Mustafe Bešića Nijemcima u prvoj minuti meča.
Za sve što je napravljeno potrošeno je oko 150 miliona dolara. Takmičenja je posmatralo 640.000 gledalaca, a 7.825 akreditovanih novinara, fotoreportera i drugog pomoćnog osoblja iz 41 zemlje izveštavalo je za 769 redakcija.
Zabilježeno je prisustvo 67 radio i TV kompanija koje su emitovale 514 sati TV programa, koji je, procjenjuje se, odgledalo oko dvije i po milijarde gledalaca širom svijeta.
Na olimpijskom stadionu Koševo, klizačica Sanda Dubravčić upalila je olimpijski plamen u 15.44 časova, čime je zvanično počela svetkovina zimskog sporta. Bilo je to 12 historijskih dana tadašnje Jugoslavije! Dani slave i ponosa.
Otvaranje 14. Zimskih olimpijskih igara pratilo je oko 60.000 ljudi na stadionu Koševo i oko dvije milijarde ljudi preko TV ekrana. Došli su sportisti iz cijelog svijeta, 49 nacionalnih reprezentacija sa preko 2.500 sportista i njihovih pratilaca.
Sarajevska olimpijada bila je karakteristična po mnogo čemu. Olimpijada u Sarajevu je do tada bila najuspješnija. Učestvovalo je 12 zemalja više nego na predhodnoj Olimpijadi. To su bile prve Olimpijske igre na kojima nije bilo bojkota istočnog ili zapadnog bloka, došli su sportisti i iz SAD-a i iz SSSR-a.
ZOI u Sarajevu prve su koje su organizovane sa uspešnim finansijskim efektima, jer su pokriveni svi troškovi. Čak su imale i suficit od 12 miliona dolara!
Samo dan prije početka Igara, u Sarajevu nije bilo ni milimetra snijega. Iako su topovi sa vještačkim bijelim pokrivačem bili spremni, grad nije odisao zimskim duhom. Noć uoči otvaranja Igara, Sarajevo je zavejao pravi zimski snijeg koji je izazvao neviđenu euforiju. Vojska je svu noć na skijama pripremala staze, a na hiljade građana je uređivalo ulice. Ujutru su staze bile besprekorne, a ulice prohodne. Igre su započele u sjajnoj atmosferi.
Bilo je to doba koje je iz današnje perspektive teško shvatiti. Ljude su tada oduševljavale jednostavne stvari, poput paklica žvakaćih guma, ili limenka nekog gaziranog soka.
Prodavnice su bile pune robe sa likom Vučka, maskote 14. Olimpijskih igara.
U političkim i sportskim okvirima, radilo se o najvećem događaju u bivšoj Jugoslaviji, tada je vjerovatno svaki stanovnik zemlje bio ponosan što će se najelitnije svjetsko takmičenje održati u blizini.
"Ovo ne samo da mogu biti jedna od najboljih Igara nego će i biti najbolje Igre. Poznajemo vaše ljude, vašu zemlju, i znamo da ste u stanju da učinite da to bude i tako”, rekao je tada predsjednik Međunarodnog olimpijskog komiteta Huan Antonio Samaran.
Bilo je mnogo sportskih heroja tih dana. Hokejaši SSSR-a iskoristili su svađu profesionalaca iz SAD i Kanade i osvojili zlato. Džejn Torvil i Kristofer Din su uz "Bolero" postali prvi par koji je u umjetničkog klizanju zaradio svih 12 "šestica". Kros kantrijem dominirala je Finkinja Marja-Liza Hemeleinen, u brzom klizanju Karin Enke iz tadašnje Istočne Njemačke.
Među onima koji su poslije Igara u Sarajevu postali planetarno popularni izdvaja se ime Katarine Vit, klizačice iz Njemačke.
Kada su domaći takmičari u pitanju, oči nacije bile su uprte u Bojana Križaja i Borisa Strela, ali Bjelašnica nije bila mjesto gdje su briljirali. Zato je 15. februara Jure Franko Jugoslaviju bacio u delirijum. Srebrni s veleslaloma dobio je sutradan parolu "Volimo Jureka više od bureka." Slovenački skijaš je tada dobio veliku nagradu - video rekorder marke "Hitači".
Kao i uvijek, hokejaški turnir je bio najveća poslastica Zimskih olimpijskih igara.
Kanađani i Amerikanci došli su sa profesionalcima i međusobno se svađali ko je prekoračio broj profesionalaca. To je iskoristio SSSR. Tretjak na golu, Fetisov - Makarov bekovi, uz najslavniji napad u historiji hokeja, čuveni KLM trojac Krutov - Larionov - Makarov, poigravao se sa svima.
A Jugoslavija je tada bila trećerazredna sila u hokeju. No, to nije smetalo da se na ulicama slavi svaki potez hokejaša. Recimo, poslije pobjede nad Italijom 5:1 ili gol Mustafe Bešića Nijemcima u prvoj minuti meča.
Za sve što je napravljeno potrošeno je oko 150 miliona dolara. Takmičenja je posmatralo 640.000 gledalaca, a 7.825 akreditovanih novinara, fotoreportera i drugog pomoćnog osoblja iz 41 zemlje izveštavalo je za 769 redakcija.
Zabilježeno je prisustvo 67 radio i TV kompanija koje su emitovale 514 sati TV programa, koji je, procjenjuje se, odgledalo oko dvije i po milijarde gledalaca širom svijeta.
