Cijela Evropa i dalje je zaprepaštena onim što je Paris Saint-Germain uradio ovog ljeta. Naravno, u pitanju je priča o Neymarovom prelasku iz Barcelone u PSG. No, Parižani se nisu ismijali u lice UEFA-i samo dovođenjem Brazilca, već su do kraja prelaznog roka uspjeli dovesti i Kyliana Mbappea.
Mnogi optužuju Parižane da su prekršili striktna pravila Finansijskog fair-playa.
Jučer je predsjednik La Lige Javier Tebas, nimalo suptilno, još jednom izrazio svoje mišljenje o Neymarovom transferu, optužujući i klub, ali i igrača za nepoštivanje FFP-a.
No, da bi shvatili samu suštinu problema najprije treba pojasniti ključnu stvar.
Šta je ustvari FFP?
Ideja Finansijskog fair-playa je promovisana 2009. godine, a dvije godine kasnije je i službeno stupila na snagu.
Najveći zagovornik FFP-a bio je Michel Platini, a nije slučajno da se vrijeme njegovog uvođenja poklapa s svjetskom finansijskom krizom koja se odrazila i na poslovanja klubova. Platini je tada izjavio kako čak 50 posto evropskih klubova posluje u minusu i našao je način da se to zaustavi.
U suštini, UEFA je FFP-om željela ograničiti suludo trošenje novca bez pokrića. Tako je određeno da klubovi iznose koje izdvajaju za transfere, plate zaposlenika te druge troškove moraju pokriti novcem zarađenim od ulaznica, reklama, sponzora, TV prava, prodaje dresova i opreme, te UEFA-inih nagradnih fondova.
Dozvoljeno je bilo odstupanje u iznosu od 5 miliona eura u ciklusu od tri godine, koje se serijom tužbi velikih klubova (od kojih su neke još uvijek u toku) povećalo na 35 miliona eura.
Širok je dijapazon mogućih kazni za neispunjavanje FFP-a, a kreću se od novčanih pa sve do izbacivanja ekipe iz UEFA-inih takmičenja na određeni vremenski period.
Na prvi pogled čini se jednostavno i pravedno, zar ne? Nažalost, niti je jednostavno, a još manje pravedno.
Mogućnosti zaobilaženja propisa
Salary cap, koji se koristi u američkim sportovima, je jednostavan. Najjednostavnije rečeno - ekipa ima određeni limit novca koji smije potrošiti na plate igrača i ukoliko je on "zakucan", ne može dovesti novog igrača. Postoje određena odstupanja (smije se preći SC ukoliko produžavaš ugovor sa igračem, ali onda plaćaš "penale" zbog prekoračenja), ali suština SC-a je veoma jasna, jednostavna i pravedna.
FFP, s druge strane, samo na prvi pogled se čini kao razumno rješenje. Uzet ćemo primjer kako bi to trebalo funkcionisati.
Pretprošle godine zaradiš 100 miliona, potrošiš 50. Prošle godine zaradiš 100 miliona, potrošiš 30. Ove godine zaradiš 100 miliona, imaš da potrošiš 255 miliona (50 iz pretprošle + 70 iz prošle + 100 iz ove + 35 dozvoljenog prekoračenja).
Tako bi to trebalo u praksi izgledati. Ali teorija je jedno, a praksa nešto sasvim drugo.
I dok se rashodi ne mogu sakriti, klubovi varaju "šakom i kapom" na rubrici "prihodi". Tačnije - "varaju" jer u suštini FFP je osmišljen sa mnogo "rupetina" da se iz ove perspektive čini da je bolje da nije ni uvođen.
Tako u rubrici "sponzori" bogate gazde mogu upumpavati novac preko svojih firmi ili firmi svojih partnera/srodnika i tu UEFA u suštini ne može ništa. Pokušali su kažnjavati klubove (PSG i Manchester City su dva najrelevantnija primjera), ali šta šeikovima znači 30 miliona eura ili četiri igrača manje na spisku igrača za Ligu prvaka? Ništa. A UEFA nije luda da izbaci takve klubove iz Lige prvaka jer samim tim sebi izbijaju novac iz džepa. I tu se sva priča o FFP-u i završava.
Na koji način je PSG doveo Neymara?
Neymarov transfer je oborio sve rekorde ovog ljeta kada je za 222 miliona eura prešao iz Barcelone u PSG. Svi su odmah optužili Svece da su prekršili FFP. Na sam pogled na izdvojenu cifru to je jasno svima. Ipak, stvari nisu onakve kakvim se čine.
Pogledajmo situaciju sa novcem zarađenim od transfera. Pretprošle sezone PSG je potrošio 116 miliona eura na transfere, a zaradio 23 miliona. Prošle sezone iz kase Parižana je otišlo 145, a u nju ušlo 60 miliona. Ove sezone PSG je potrošio 16 miliona, a zaradio je 65 miliona eura. To u praksi znači da su na transferima u trogodišnjem periodu Parižani u minusu 129 miliona (93+85-49). Uz sponzorske ugovore, prodaju ulaznica i ostale stavke koje se ubrajaju pod prihode, sigurno je da PSG ne krši pravila FFP-a.
Ipak, primjećujete da pod transferima za ovu sezonu nema onih 222 miliona eura od Neymarovog transfera. Razlog je poprilično jednostavan - PSG je doveo Brazilca za 0 eura. Džabe. Kako je to moguće?
Ukratko, svi igrači u španskoj La Ligi u ugovoru sa klubovima moraju imati odštetnu klauzulu. No, za razliku od ostalih liga gdje jedan klub daje drugom klubu iznos novca koji se nalazi na igračevom ugovoru u odštetnoj klauzuli, u La Ligi igrač je taj koji mora iskeširati svom klubu novac za slobodne papire.
Dakle, tehnički svaki igrač koji napusti svoj klub zbog aktivacije odštetne klauzule u novi klub prelazi kao slobodan igrač.
Naredno pitanje koje se nameće samo po sebi je - odakle Neymaru 222 miliona za svoju "slobodu"? Da mu je PSG uplatio novac, to bi se definitivno moglo okarakterisati kao kršenje FFP-a. Ipak, Parižani su "čisti" pred UEFA-om jer mu oni nisu dali novac.
Naime, Neymar je od države Katar dobio 300 miliona eura za promociju Svjetskog prvenstva kojeg će ta azijska država organizovati 2022. godine, te je odmah 222 miliona dao Barceloni za slobodne papire. Dakle, legalno je došao do novca - bit će maneken i zaštitno lice Mundijala 2022. godine. No, ako se zna da je alfa i omega PSG-a Nasser Al-Khelaifi blizak prijatelj sa katarskim emirom Al Thanijem koji je ujedno i direktor Organizacionog odbora SP-a 2022., jasno je zašto je baš Neymar i to baš sada dobio novac.
No, FIFA ne može zabraniti organizatoru Mundijala da zaposli Neymara za zaštitno lice prvenstva. Pogotovo što već znamo da je Katar sumnjivim načinima i došao do organizacije tog takmičenja.
Kako je Mbappe stigao na Park prinčeva?
Ne samo da su Parižani doveli Neymara ne kršeći FFP na gore navedeni način, već su u fotofinišu prelaznog roka doveli i Kyliana Mbappea. No, za razliku od Neymara koji je, barem tako kažu papiri, došao džabe, talentovanog tinejdžera će morati provući kroz knjige. I to iduće sezone.
S obzirom da smo već ustanovili da je PSG u trogodišnjem periodu što se tiče transfera u minusu 129 miliona, što se može "pokriti" sponzorskim ugovorima, dodatnih 180 miliona za francuskog reprezentativca bi definitivno bio povod za istragu. No, advokatski tim PSG-a je gazdi Al-Khelaifiju savjetovao da se sa gazdom Monaca Dmitrijem Ribolovljevim dogovori o jednogodišnjoj Mbappeovoj posudbi nakon koje će PSG otkupiti njegov ugovor.
Ribolovljev, kao izuzetno uspješan biznismen koji je stvorio današnji Monaco, a o čemu smo ranije pisali, je pristao na tu ponudu. Na kraju krajeva, ko će odbiti 180 miliona eura za igrača, pa makar on bio i najtalentovaniji na svijetu?
Zašto posudba, a ne odmah kupovina? Vratimo se na matematičke operacije. Iduće godine u trogodišnji period ulazit će prošla i ova sezona te eventualni transferi u idućoj sezoni. PSG za ovu i prošlu sezonu ima ukupno 36 miliona minusa, što je za samo milion manje od onog dozvoljenog od 35 miliona. Dakle, ako je ove sezone PSG sa 129 miliona minusa bez problema prošao FFP, iduće sezone će morati prodati jednog ili dva igrača čija će ukupna vrijednost biti oko 50 miliona eura, čime će moći pokriti Mbappeovo dovođenje bez problema.
No, čak i da ne proda nikoga, nema sumnje da će Ribolovljev pristati čak i na plaćanje u ratama na više godina čime će se tih 180 miliona PSG-u rasporediti na praktično za FFP zanemarive iznose.
I to nas dovodi do pitanja koje godinama visi u zraku, a sada ga konačno ljudi počinju i naglas izgovarati.
Da li je vrijeme da se FFP ukine?
Sama ideja FFP-a imala je najbolje namjere za spas evropskog nogometa, ali je u suštini uradila više štete nego koristi.
PSG je vjerovatno najbolji primjer da se FFP-om odnos snaga u evropskom nogometu nije promijenio u korist zaštite klubova i igrača jer postoji i previše prostora za legalne manipulacije ciframa. FFP je striktno vezan za cifre, a cifre su podložne manipulacijama. Pogotovo kada su u rukama naftnih magnata.
Na kraju smo dobili to da klubovi poput PSG-a ili Manchester Cityja mogu potrošiti neograničeno mnogo novca, a da ne prekrše pravila FFP-a, čime se dodatno stvara jaz između onih najbogatijih klubova Starog kontinenta i ostatka. A to je zadnje što treba evropskom nogometu.
Možda je vrijeme da predsjednik UEFA-e Aleksander Čeferin napravi prvi pravi korak u svom mandatu i stavi tačku na FFP. Jer se on očito ne može modificirati da liči na američki salary cap.
