Dobro,izjednačeno, iznenađujuće...

Junaci iz drugog plana donijeli su Sloveniji zlato na Eurobasketu u odsustvu najboljih igrača.

Jeste li gledali ovaj protekli Eurobasket? Barem malo? Ako niste - može vam biti žao. Bilo je dobro, bilo je izjednačeno, bilo je neizvjesno, bilo je iznenađujuće - bilo je sve ono što jedno košarkaško natjecanje može ponuditi. Na kraju su zlato odnijeli Slovenci, kojima je to prva košarkaška medalja u povijesti. Time su postali deseta europska država koja je osvojila medalju u posljednje 22 godine, dakle u razdoblju u kojem se Hrvatska nije popela na postolje. Ili u razdoblju otkako je svojevoljno s postolja sišla onomad u Ateni.
Kako god hoćete. Post festum sve je jasno i sve je logično; Slovenci su jedina neporažena selekcija na turniru, imaju najboljeg igrača natjecanja Gorana Dragića, imaju i veliku novu zvijezdu europske košarke, 18-godišnjeg Luku Dončića, igrali su fantastičnu, agresivnu, brzu i energičnu košarku na visok broj poena, imali su momčad u pravom smislu riječi, momčad u kojoj je svatko, ama baš svatko, dao svoj doprinos, imali su i mudrog izbornika Igora Kokoškova, koji je polijepio ono što se na prvi pogled polijepiti ne može.
Goran Dragić iduće će sezone igrati za 17 milijuna dolara u Miamiju (59. NBA ugovor po vrijednosti), Žiga Dimec igra u Krki iz Novog Mesta, Vlatko Čančar u Mega Leksu... No, Kokoškov je izbornički zanat ispekao tijekom osam godina na klupi Gruzije, a košarkaško znanje stekao u NBA, gdje već 17 godina radi u kontinuitetu.

Finale - ogledalo Eurobasketa

Dozvolite da se još malo zadržim na finalu, koje je bilo ogledalo Eurobasketa, i toliko zanimljivo da mi je čak i supruga - koja inače revoltirano napušta dnevnu sobu kad pokušavam gledati utakmice, ili perfidno mijenja kanale kad nakratko posjetim frižider - ostala prikovana u ekran. Na kraju balade, nakon 17 dana loptanja, kao da smo gledali neki reality show Survival, a ne košarku.
Tko preživi, osvaja zlato... Srbija je u utakmicu ušla bez otprije ozlijeđenog Branka Lazića, s pokrpanim Stefanom Jovićem, koji je počeo, pa ostao na klupi. Sloveniji se krajem treće ozlijedio Dončić, početkom četvrte i Dragić, koji je igrao samo 28 minuta i uspio ubaciti 33 poena. Neki junaci iz drugog plana donijeli su Sloveniji zlato u odsustvu najboljih igrača - u prvom redu Klement Prepelić, pa onda Gašper Vidmar, Jaka Blažić i Aleksej Nikolić.
Srbija, naravno, ima za čime žaliti - u finalu su imali i propustili svoju priliku, kad su poveli na tri i pol minute do kraja, s psihološkom prednošću po stizanju dvoznamenkastog zaostatka. No, gledajući njihov učinak na turniru, čovjek ne može učiniti ništa drugo do skinuti im kapu do poda i nakloniti se - upravo su oni bili selekcija najviše pogođena otkazima i ozljedama. Izbornik Aleksandar - Saša Đorđević ušao je u ozbiljan kontinutet s njima, otkako je preuzeo reprezentaciju stalno ulazi u "zonu medalja", a u četiri godine uzeo je tri srebra. Poznavajući tamošnju javnost, mentalitet i odnos prema košarci - slutim da će se odućih dana pisati eleborati o propuštanju prilike za zlato. A ne bi trebalo tako biti, jer nisu izgubili prvo mjesto, nego osvojili drugo. I doslovno su iskrvarili za njega.
Bronca ide Španjolcima, koji su (po meni) bili daleko najjača selekcija i prvi favoriti za zlato. No, igrali su cijeli turnir s pola gasa, barem mi je tako izgledalo, i u konačnici mi se čini nekako nepravednim da su uopće uzeli nagradu u vidu medalje. Toliko su jaki da su i šetajući došli do nje... To je oproštaj Pau Gasola i Juana Carlosa Navarra, 37-godišnjaka, čija je generacija dominirala europskom i svjetskom košarkom u posljednjih petnaestak godina.

Neki novi klinci

U cjelosti je turnir iznjedrio neke nove, mlade igrače, koji će dominirati iduće desetljeće, ukazao na neke nove košarkaške sile i potvrdio izjednačenost na europskom tlu. I igrala se odlična košarka, bolja nego što sam mislio da će se igrati s obzirom na odsustvo mnogih zvijezda... No, uspješno su ih nadomjestili Latvijac Kristaps Porzingis, Finac Lauri Markkanen, Slovenac Dončić, pa uz njih oni za koje smo znali da su dobri, ali nismo znali da su toliko dobri - Rus Aleksej Šved, Srbin Bogdan Bogdanović. To je neki novi naraštaj igrača, svaki je poseban na svoj način, ali svi su kompletni košarkaši. Sve znaju, sve mogu, Porzingis i Markkanen s više od 210 trče ko gazele i pogađaju s perimetra, Dončić skače, dribla, šutira, prodire, asistira, organizira... može igrati na četiri pozicije u momčadi, Šved je najkreativniji i najnepredvidljiviji napadač Europe (i nominalno najskuplji...), Bogdanović je silno napredovao u Fenerbahceu kod Željka Obradovića, pa je potpisao najbogatiji "rookie" ugovor u NBA ikada vrijedan 36 milijuna.
Ako govorimo o selekcijama, pozitivno su iznenadili Finci, Latvijci - koji su odigrali ljepoticu turnira u četvrtfinalu protiv Slovenije i prava je nepravda što su na njih naletjeli - pa Slovenija i Srbija. Iako sam slutio da će Srbi doći do medalje - Đorđević je uspostavio sustav u kojem se svaki pojedinac može zamijeniti, a imaju igrača "na bacanje". Bravo za mene... Neugodna su iznenađenja Francuska, koja se pokazala vrlo heterogenom skupinom moćnih pojedinaca, Litva, koja je ipak godinama dolazila do boljih plasmana u odnosu na sastav selekcije, donekle i Gruzija, koja je otpala još u prvom krugu iako ima velika imena i aktualnog NBA prvaka (Zaza Pachulia) u selekciji. No, uvijek je bilo tako i ostat će tako - dok jednom ne smrkne, drugom ne svane. A sustav natjecanja je svima isti, svi su znali kakav je i svi su se mogli na njega pripremiti najbolje što su mogli.
I, negdje pri kraju balade, dolazimo na Hrvatsku. Otpadanje u prvoj nokaut utakmici je razočaranje samo za one koji o košarci ne znaju puno. Za nas ostale razočaranje može biti samo način na koji je izgubljena utakmica protiv Rusa - nečasnom predajom polovinom treće dionice i smrzavanjem na minus 20. Tamo smo gdje i pripadamo, već dva desetljeća reprezentaciju prate isti ili slični simptomi, isti ili slično načini opraštanja od velikih natjecanja. Nije to loša sreća, nije to stjecaj okolnosti, porazi u prvim eliminacijskim utakmicama odavno su postali pravilo i uzalud sam o tome uporno pisao i pričao - uvijek se nanovo zaziva medalja uoči natjecanja, makar ama baš nikakve realne podloge za medalju nema.

'Gdje su se izgubili Hrvati'

No, nikad nije tako loše da ne bi moglo biti i gore... I kod nas se oprašta generacija 30-godišnjaka - Marko Popović, Roko Leni Ukić, Marko Tomas, Kruno Simon, Luka Žorić - dobrih igrača s finim karijerama u velikim klubovima, igrača koji su zaradili lijepe novce, ali sve to skupa nije bilo dovoljno dobro da bi na reprezentativnom planu učinili išta značajno. Značajne su samo frustracije koje su pratile njihove igre u reprezentaciji. I njihove igračke frustracije, i naše gledateljske frustracije...
Slovenija i Srbija još su se pripremali za finale kad je Hrvatska dobila novog izbornika - Ivicu Skelina iz Splita - koji će u idućem periodu formirati novu selekciju, a konture te selekcije vidjet ćemo već za dva mjeseca, na kvalifikacijama za Svjetsko prvenstvo. Kakva prilika za kladionice, "pogodite 12 igrača hrvatske košarkaške reprezentacije". Malo bi tko dobio, velika bi lova ostala u sefovima. Iz ove reprezentacije s Eurobasketa bit će ih maksimalno troje. A nikakve porzingise, markkanene i dončiće - iskreno i najiskrenije - ne vidim na hrvatskoj košarkaškoj sceni.
Čak se i Dario Šarić, ozbiljan kandidat za "rookiea" godine u NBA, uspio izgubiti u takvim okolnostima. U dva smisla - košarkaški na Eurobasketu, teritorijalno nakon njega. Pročitah u novinama da ga obitelj traži i ne znaju gdje je. Ne zna čovjek bi li se smijao ili plakao nad informacijom da se zagubio 23-godišnjak težak silne milijune. Eto, siguran sam da ga nije otet i da na obiteljsku adresu neće stići zahtjev za otkupninom!
Teško mi je ovo napisati, ali Hrvatska je ovim Eurobasketom na karti Europe postala nekakav prilično besmisleni "međutim" između Slovenije i Srbije.