Više od 150 zemalja svijeta 14. novembra prigodnim aktivnostima obilježava svjetski dan borbe protiv dijabetesa (šećerne bolesti).
TV i radio emisijama u kojima uz stručnjake iz ove oblasti medicine obično kao medijski promotori učestvuju i poznate ličnosti iz javnog kulturnog i sportskog života, člancima u štampanim medijima, predavanjima i javnim prezentacijama te specijalnim programima za djecu i tinejdžere stanovništvo se podsjeća na ovu vrlo tešku i nadasve podmuklu bolest koja u razvijenijem djelu svijeta ima pandemijske razmjere
Svjetski dan borbe protiv dijabetesa je ustanovljen 1991. od strane Svjetske zdravstvene organizacije i IDF-a (International Diabetes Federation) u znak sjećanja na Frederika Bantinga koji je 1922. godine u svojoj laboratoriji izolovao insulin, čime je započela nova era u liječenju ove bolesti. Kao rezultat kampanje ‘Unite for Diabetes’ od 2007. godine, 14. novembar je posebnom rezolucijom uvršten i u zvanični kalendar Ujedinjenih nacija kao datum od posebnog značaja.
Dijabetes je daleko najčešći metabolički poremećaj, hroničnog toka, čiji je uzrok smanjena proizvodnja hormona insulina u podželudačnoj žljezdi (apsolutni nedostatak insulina), umanjeni učinak insulina ili tzv insulinska rezistencija (relativni nedostatak insulina) ili kombinacija ova dva mehanizma. Kao rezultat apsolutnog ili relativnog nedostatka insulina raste nivo šećera u krvi (ponekad do enormnih granica) što dugororočno rezultira hroničnim komplikacijama odnosno teškum oštećenjima plemenitih tkiva prije svega oka, mozga, srca i bubrega. Bolest je neizlečiva i zahtjeva doživotno uzimanje lijekova i odgovararajući režim ishrane i življenja. Poznati diabetološki aforizam kaže da nedostajući endokrini pankreas mora biti zamjenjen mozgom čime se želi naglasiti važnost promjene životnog stila i etabliranih normi ponašanja kao izuzetno važan aspekt liječenja dijabetičara. Utješna je dakle činjenica da se veliki broj dijabetičara može jako uspješno liječiti samo higijensko-dijetetskim mjerama, pogotovo kod (daleko najčešćeg) tipa 2 dijabetesa
Šećerna bolest je vrlo heterogena grupa patoloških poremećaja kako po kliničkom ispoljavanju, tako i po etiopaogenezi (uzrocima i mehanizmu nastajanja), tako da se u stručnim krugovima danas govori o tzv. „hiperglikemijskom sindromu“ čiji je zajednički imenitelj povećan nivo glukoze u krvi. Etimološki termin dijabetes melitus je izveden od latinskih korijena diabetes u značenju „teče kroz“ i mellitus „sladak“, U eri rastućeg evrocentrizma korisno je podsjetiti da se prvi vrlo vjerodostojan opis kliničke slike diabetesa nalazi u „Ebersovom papirusu“ koji datira iz 1500 godine p.n.e., a prvi naučni opis dijabetične gangrene moderna medicinska nauka duguje Abu Ali al-Hussain Ibn Abdallah Ibn Sini, na zapadu poznatom kao Avicenna. Muslimani danas sa ponosom ističu da njegova slika zajedno sa slikama Hipokrata, Galena i Al Razija (smatraju se za četiri ugaona kamena temeljca moderne medicine) stoji u holu prestižnog pariškog medicinskog fakulteta.
Krajnje pojednostavljeno danas se govori o tri dijabetična nozološka entiteta (klinička i etipopatogenetska oblika dijabetesa): dijabetes tip 1, dijabetes tip 2 i gestacijski dijabetes (dijabetes trudnica). Na posljednjem kongresu endokrinologa izneseno je dosta argumenata u prilog postojanju tipa 3 diabetesa (Brain Diabetes) povezanim sa nekim psihijatrijskim poremećajima.
Za ovaj kratki prikaz evo samo par statističkih i epidemioloških pokazatelja iz vrlo ekstenzivne dijabetološke problematike koji zorno ilustruju ozbiljnost ovog javno-zdravstvenog problema.
Šećerna bolest je četvrti uzrok smrtnosti u opštoj populaciji. Danas u svijetu ima oko 230 miliona dijabetičara, a predikcije su da će ih do 2050. godine biti 500 miliona. Povećanje će rasti po stopi od 45% u razvijenom svijetu i 200% u zemljama u razvoju. Od 1985. godine broj dijabetičara u svijetu se utrostručio. Stanovništvo zapada (kojem mi pripadamo i geografski i po mnogim odrednicama kulturno-civilizacijski) ubrzano stari, a starost je jedan od značajnih rizikofaktora za nastajanje ove bolesti. 75% dijabetičara umire od bolesti srca i krvnih sudova. Dijabetičari imaju dva 2,5 puta veći rizik od kardiovaskularnih (infarkt) i cerebrovaskularnih („šlog“) incidenata. Šećerna bolest je najčešći uzrok amputacija potkoljenica i vodeći uzrok sljepoće u svijetu. Uznapredovale komplikacije dijabetesa dovode do teškog invaliditeta, a zbrinjavanje ovakvih bolesnika (paralizirani, slijepi, bolesnici na hemodijalizi, amputirani) odnosi i do 10% zdravstvenog budzeta, što je u uslovima teške ekonomske krize vrlo visoka stavka. Uz nedostatak odgovarajućeg kadra ovo je glavni razlog što 25% zemalja u svijetu nema nacionalnu strategiju za borbu protiv dijabetesa.
Još neka (porazna) fakta o dijabetesu:
- svakih 10 sekundi u svijetu umire po jedna osoba od dijabetičnih komplikacija
- svakih 10 sekundi u svijetu se javljaju po dva novoobolela od dijabetesa
- svake godine u svijetu se javi 7 miliona novoobolelih od dijabetesa
- svake godine 4 miliona ljudi u svijetu umire zbog dijabetesa
- svi oblici dijabetesa su u enormnom porastu
- najveći broj zemalja u svijetu nema ni kadrovske ni materijalne pretpostavke za (najpoželjnije) multidisciplinarno zbrinjavanje dijabetičara
- u mnogim zemljama u svijetu liječenje od dijabetesa nije pravo već privelegija......
Koji su simptomi šećerne bolesti?
U strucnoj literaturi se govori o tri klasična „poli-„ (polidipsija, poliurija, polifagija) odnosno pojačanu žeđ i glad i učestalo mokrenje. Ovakvi idealnotipski (belle case) pacijenti u praksi su na sreći ili na žalost izuzetno rijetki. Naprotiv! Bolest ima vrlo podmukao tok i nejasnu i netipičnu simptomatologiju (umor, mučnina, nejasni gubitak tjelesne težine, zamagljen vid, otežano zarastanje rana, infekcije, svrab) tako da nerijetko od momenta pojavljivanja do otkrivanja bolesti protekne 2-6 godina.
Zato bi osobe, starije od 45 godina, trebale svake 3 godine kontrolisati šećer u krvi. Osobe pak sa „rizičnim faktorima” kao što su:
- povišen krvni pritisak,
- gojazni (pogotovu tzv abdominalni tip gojaznosti u sklopu metaboličkog sindroma),
- srodnici 1.stepena sa dijabetičarom i
- ženske osobe sa dijabetesom za vrijeme trudnoće,
bi trebali šećer u krvi kontrolirati u kraćim intervalima, svake godine ili još bolje svakih 6 mjeseci.
Da bi uopšte došlo do pojave dijabetesa moraju postojati takozvani “faktori aktivatori“:
- prevelika tjelesna težina,
- premalo kretanja,
- godine starosti (više od 65),
- stresogeni i sedentarni način života
Dijagnoza dijabetesa se postavlja, kada vrijednost šećera u krvi i natašte, iznosi 126 mg/dL odnosno 7 mmol/L. Dijabetes je isključen, ukoliko vrijednost šećera u krvi, odnosno krvnoj plazmi natašte iznosi < 110 mg/dL odnosno 6,1 mmol/L.
Dakle svim osobama koje se po bilo kom osnovu prepoznaju u prethodni rizikofaktorski i dijagnostički algoritam savjetujem da obavezno urade analizu šećera u krvi i svoje dalje ponašanje usklade sa iznesenim preporukama, uz napomenu da vrijednosti glikemije između 6,1 i 7,0 još uvijek nisu pravi već tzv subklinički dijabetes i zahtjevaju pojačani nadzor
Mnemotehničkim rječnikom rečeno u liječenju dijabetesa primjenjuje se pravilo „ pet prstiju šake“.
- edukacija
- pojačana fizička aktivnost i izbjegavanje stresova
- dijetalna ishrana
- lijekovi (peroralni hipoglikemici)
- insulin (u slučaju da se sa 4 navedene mjere ne postigne zadovoljavajuća glikoregulacija)
Uz odgovarajuću terapiju i promjenu loših navika (bihejvioralna terapija) dijabetičari mogu imati izvrstan kvalitet života i što je najvažnije izbjeći vrlo teške hronične komplikacije.
Piše: Dr. Raim Bajrami, internista zapošljen u GCPM Prizren kao konsultant za bolesti iz domena svoje specijalnosti, trenutno na postdiplomskim subspecijalističkim studijama iz endokrinologije.
