U Beogradu je u svojoj 56-toj godini preselio pjesnik i književnik Mehmed Meša Salković, rođeni Ljubinjec kojem je pisana riječ bila nektar od kojeg je nizao bisere sjajne poezije, a opjevana mu Šara bila koljevka nezasite pjesničke i knjževne inspiracije.
Pjesnik Salković rodio se u Gornjem Ljubinju, u Župi nadomak Prizrena, 1960. godine, gdje je i završio svoje osnovno obrazovanje. Srednju školu pohađao je u Prizrenu, a studije filozofije u Prištini i Beogradu. Svoj afinitet prema književnom stvaralaštvu iskazivao je objavama u mnogobrojnim časopisima i listovima. Najprije kao dječačić u „Kekecu“ i „Prizrenskim novinama“, „Jedinstvu“, a potom i u ozbiljnijim književnim časopisima i novinama tadašnje SFRJ; „Stremljenju“, „Književnoj reči“ i drugim.
Prvu zbirku pjesama, pod nazivom “Otkazani koncert”, objavio je 1996. godine u Prizrenu, gdje sam svoje ime vezao za njegovim mojom recenzijom, zajedno sa drugim recenzentom mr. Zoranom Čičkarićem.
“Salkovićeva metafora nije pozajmljena iz “zajedničkog fonda” moderne poezije, nego je apsolutno njegova i inventivna je”, kratko je zapisao o ovom pjesniku recenzent mr. Čičkarić.“
Mene je još tada, dok sam radio ovu recenziju za prvu Mešinu knjigu, impresionirao radni naslov ove zbirke pjesama koji je odavao mehkanost i finoću preslikana bojama romanitičnog pjesničkog naboja; “A, ostaće ptice pjevajući”. Salković je pisao i istovremeno gubio rukopise. Stojeći jednom nogom u svijetu od kojeg se toliko razlikuje i kulturom i ozbiljnošću, nije imao dovoljno odlučnosti da se oglasi svojim knjigama.
Dvije godine kasnije, 1998. Salković izdaje drugu zbirku pjesama “Noć je moje vrijeme”, zatim treću i četvrtu “Dok gazim na opalom lišću” i “Neću više s’ tobom da se družim”. Njegova zrelost u poeziji iskazala se ekplozivno, objavom romana “Put bez povratka”, štampanog u Beogradu 2003. godine gdje je i živio sa porodicom nakon rata na Kosovu.
U romanu “Put bez povratka”, prvi bošnjački romanopisac sa ovih prostora, Salković je izvajao potresnu priču o čovjeku gubitniku, prije svega, a najviše po zamršenim putevima i bespućima svoga bića, gdje konačno nalazi izlaz u životu i iz života u smrt pod točkovima zahuktalog voza. Istovremeno ta scena djeluje i groteskno simbolično. Jedan se život ugasio na železničkoj stanici u Zurichu, drugi rodio dole u zavičaju, u Ljubinju, podno opjevanje Šare. U romanu simbolično rađanje Emirovog unuka znači produžetak neprekidanosti životnog trajanja. Upletena filozofska fundamentalnost postojanja i bitisanja ćovjeka karakteriše njegov roman pun zapleta i životnih situacija, kakvih u stvarnosti i biva.
I tako, baš kao u njegovom romanu. Iz života u smrt, daleko od zavičaja sa posljednjim pogledom prepunog vrhovima Šare i njegovog Ljubinja prepusti melekima svoju plemenitu dusu 5. aprila. Iza sebe je ostavio ženu, sina, ćerku, sestre, mnogoborjnu porodicu i prijatelje koji će ga papmtiti po prefinjenom, stvaralačkom duhu, razdraganosti i vedrini, a osobito po njegovim djelima.
Dženaza namaz i ukop pjesnika i književnika Mehmeda Meše Salkovića obavljena je na muslimanskom mezarju u Beogradu, prekjučer, u srijedu 6. aprila.
Meša Salković:
“Psalam proljeća”
Večeras u meni
Jesen pjeva psalam proljeća
A otužna magla, nekud se gubi;
Na njivi našoj.
Do neba, ona se meni ruga.
K’o lišće, k’o moja tuga.
Vetar je pustio tuđu sreću
Ona što osjećaš sada nije
Riječ umire u meni
Ko drveće samo sami
I sanjamo iste snove u tami.
Jesen pjeva psalam proljeća
A otužna magla, nekud se gubi;
Na njivi našoj.
Do neba, ona se meni ruga.
K’o lišće, k’o moja tuga.
Vetar je pustio tuđu sreću
Ona što osjećaš sada nije
Riječ umire u meni
Ko drveće samo sami
I sanjamo iste snove u tami.
* * *
“Ćekajući tebe”
Vrijeme rasuto po sutonu
Mehkom, sivom i gustom.
Uzaludna želja i umorne oči.
Na peronu praznom i pustom
Čekam nešto što neće doći.
Nebo rasparčano i nijemo.
Obala široka, nepomična rijeka.
Jesi li i ti sama?
Čekam nešto što se ne čeka.
Opet tražim, a našao nisam.
…I dok pijanica sanja
O svom vinu
Čekam da gradske lampe sinu.
