Posvećeno žrtvama genocida
8372 i Živi Kusur
Kad ugledamo armiju bijelih nišana,
Njihanje glava vječnih žrtava,
Ne vidimo razliku između živih i mrtvih,
Završeni životi prije njihovog kraja.
Na tabutima trule zelene deke,
Sive oči zaborav suzama guše,
Obrazi korita slanih rijeka,
Sjeverni vjetar plućima puše.
Povijeni nad mezarima, zbunjenih slika
Pucanj kroz noć razara san
Jeza i vriska, pisak i vika
"Još samo danas", i tako svaki dan.
Neka julska jutra crvena sviću,
Mnogim očevima nova nikad više
Nema ko čitat' prije spavanja priču,
San zamre novim snivanjem dragog lika.
Osam hiljada zelenih zvijezda
Ugašenih u zoru njihovog svitanja,
Za njih nebo bješe bezdan,
U zemlju ih spustiše, zastrašujuća pitanja.
Armija nišana, nepomična,
Umivana dovama i treptajima duha,
Svako ime za sebe, svima tuga lična,
Svačije srce pusto, svačija nada suha.
"Ne umire dok god ga se sjećamo",
Al' haj to reci beživotnoj majci,
Kojoj je kazna da budi jutra
I nadživi sina u krvavoj bajci.
Prokleti oni koji zažmuriše,
Nek ih proganja osmjeh mladih snivanja,
Vjetrenjače oštrih krila posjekoše lijet,
Tulipani neće pripadati porodici ljiljana.
Vraćamo se opet, iako poraženi,
Ljudi slanih obraza sjetiše se smijeha,
S ljubavlju u srcima, dovom osnaženi,
Čistih srca i savjesti, daleko od grijeha.
Ljubavnih stihova puni okviri,
Topovsko đule buketi đulistana,
Ispod podočnjaka smiješak viri,
Jutarnje rose kapljica bez soli.
Na kamen odgovaramo hljebom,
Sila samo silu sunovrata rađa,
Zaboraviti nećemo pod plavim nebom,
Osveta osmjehom uvijek je slađa.
Danas kao plamen vječni plamtimo,
Odjek, eho vojske mirne, nepomične,
U njihovo ime trajemo i pamtimo,
Ne ponovile se više prilike slične.
Mora čuti svijet za ovaj kratak lijet,
Nek vidi planeta gaženje tog cvijeta
I vasiona, nek drhti potajno i ona,
Živjeće Srebrenica u srcima miliona.
Enes Ibrahimi
