IN MEMORIAM Nazif Dokle – Orfej sa Šar planine

Zaginaf Nazif Dokle?... Ne, ne zaginaf, jer “koga će činite da umref, će viđite ako ne vnikne jena pesna, i ako ne razvije čičok golub, granoj jena vrba...”.

Ovim prekognitivnim stihovimanaš rahmetli brat, “apap”, Nazif Dokle-“bogomilski Mohikanac”, predskazuje svoje preseljenje na Ahiret. Tiho i nenadano, kako je i živio, ali istovremeno pun nadahnuća, a to Allah rijetkima daruje, predviđa  jasno i svoju besmrtnost. Živjeće tu, u nama, u našim generacijama…“Će serazvije čičok golub, granoj jena vrba…Će viđite…!”

No, um zatamni i duša prestaje misliti, a riječi zastaju na ivici glasnih struna. To je naše stanje svijesti pri gubitku nečeg najdragocjenijeg. Ali, naš najvažniji životni cilj trebamo usmjeriti na očuvanju njegovih djela, uzdizanju naše duše, naših duhovnih, naučnih i moralnih vrijednosti, kakva je bila veličina Nazif Dokle.

“Ovde s’nce grije na tri strane, a mjesečina na četvrta” - divio sam se ovim riječima kad sam po prvi put, poslije rata, ušao u njegovo rodno selo Borje, posmatrajući sa Brca panoramu jednog od devet goranskih sela u Albaniji, a onda nam nadahnuto kazivao stihove “Kurto, mori budala…”:

“…Oj more, kurto budala,
i ovja Đuren ne dojde,
letuačka mi ga duša izgore.
Zašto za Đuren ne dojde,
dertoi da ti iskažem,
ka som se vamo mučila,
decava da ge porastem?...”

Očaravajući prizor sela iz “zaboravljenog  dijela Gore” dugo je milovao moje oči i oči mojih kolega. Napravili smo i prvi tonski zapis pjesama koje su u vrijeme Đurđevdana, simbola buđenja proljeća, na goranskom pjevale mlade Borjanke odjevene u tradicionalnu žensku nošnju. A, mislili smo zaboravli su našinski jezik…

“Ne li si se naspalo, kuzum bela Edije,
tri večeri bez mene,
ej, oko šareno, tri večeri bez mene?
Četvrtujet ja dojde, kuzum bela Edije,
tebe doma ne najde,
ej, oko šareno,
ja te najde zad porta,
so drugogo sedeše, kuzum bela Edije,
ej, oko šareno…”

Vraćajući kazaljke, taj se prizor brzo i rado vrati na pozornicu moje svijesti. Naš gost i ujedno naš vodič, rahmetli Dokle, “ogrijan” istovrijemeno toplim majskim zracima i sunca i mjeseca, poput posljednjeg Bogumila, podiže ruke gore ka nebu,  k’o radosno dijete povika:

“Sevni bre ašik, sevni bre dušo. Haj, haj da se viđime. Haj,  haj da se poljame. Haj, vo džep imame, jeno oki lokumi. Haj,  haj ne ti davam. Haj, će go dadem…”

Njegov istraživački duh se često selio iz Borja i Galajića na Olimpu, na Pirinejima, Rodopima,  tragajući za posljednjim Bogomilima. Nedugo, našao ga u samom sebi, u nama samima. U tim istraživanjima “susreo” je i Orfeja, a takva čast pripada samo čovjeku njemu ravna, njemu sličan po besmrtnosti. A, Orfej je sa sniježnih Rodopa posmatrao Bogomile, možda i u trenutku kada ga Argonauti mole da im se pridruži u pohodu za zlatnim runom u Kolhidu.

Govoriti o Dokleu je isto kao i spojiti kraj sa početkom - bezvremenost sa vremnom, počev od dijetinje jedostavnosti pa do njegove punozrele kreativnosti u umjetnosti spoznajući kroz njegova mnogoborjna djela. Iza sebe je ostavio duboki trag na ovim prostorima, a vjerujem i šire, osobito na nekadašnjim rumelijskim zemljama. Djelovao je i radio tiho, skromno na mnogim poljima umjetnosti. Osim toga sto je bio vrstan istraživač-naučnik, sakupio je veliki broj narodnih umotvorina; priča, pjesama, poslovica, običaje i drugu vrstu narodnog svarlaštva, važio je i za vrsnog skulptora, scenaristu, slikara i za vještog pedagoga što mu je pomoglo da na jedan lijep i originalannačin sve to otkriveno i istraženo prenese na papiru i pohrani za buduća pokoljenja. Da svjedoče o njegovom ogromnom stvaralaštvu.

Ali i kao spomen-trag posljednjim Bogomilima!

Rahmetli Nazif Dokle je bio rijedak spoj inteligencije, rada, upornosti i, nadasve, skromnosti. Njegovo stvaralaštvo je bogatstvo cijeloga regiona u različitim oblastima društvenih nauka u šta smo imali prilike da se i lično uvjerimo prije rata, a pogotovo poslije rata kada se i afirmisao u kosovskim i balkanskim naučnim krugovima. Tih poslijeratnih godina sarađivao je u medijima na bosanskom jeziku; “Kosovskom avazu” i magazinu “Alem”, gdje smo, mi novinari, s’radošću prevodili i pomagali da izda neka već gotova njegova djela. Jedno vrijeme je u nastavcima izlazio njegov zapaženi feljton o “Zaboravljenoj Gori” sa interesantnim i vrijednim fotografijama iz prošlosti njegove Gore, autora amidže mu Safeta Doklea. Safet je, prema njegovim riječima, ostavio preko 25 hiljada fotografija koje se danas čuvaju u muzeju u Kuksu, u sjevernoj Albaniji, ustanovi u kojoj je jedno vrijeme, do penzije, radio kao direktor.

Kao revnosni istraživač cio svoj zivot posvećuje istražujući Goru. Neumorno “kopa” po njoj i sve te otkrivene “bisere gorske”, koje je narod pohranjivao tijekom mnogih vijekova njegovog bitisanja, brižljivo odlagao, kako njegov prijatelj Ramadan Redžeplari često umije da kaže – u čekmedže. Time je Dokle svijetu iznio na vidjelo i predočio da “goranska narodna proza i poezija nije samo svjedočenje bogatstva goranskog usmenog folkora i identiteta posebne etničke kulture”, ovoga našinskog-torbeškog dijela prostora Gore, podijeljen u trima državama: Kosovo, Albanija i Makedonija, već i “doprinos slavenističkoj narodnoj kulturi uopšte u svim balkanskim narodima”.

Osim toga, Nazifova djela kroz narodno stvaralštvo Gore, sadrže “jedan nezamjenljivi materijal i bogatstvo za istraživanje i proučavanje govora Gore, običaja i kultureu širokom spektru balkanskih naroda. On je uspio naslikati cio taj buran zivot Gore; rađanje, umiranje, buđenja prirode, svadbe, pjesme, rad, ratove, glad i borbu čovjeka u Gori osuđenog na prežvljavanje zbog surovog okruženja i nasrtaja na njega kroz vjekove”.

 A on se često i pitao;

“Odakle smo, koji smo, i zašto smo na ovim prostorima?”.

To mu je na kraju kao neumitan uslov i bio glavni motiv da istražuje. “Hodao” je po vrhovima Rodopa, na istom mjestu gdje je Orfej posmatrao “životnu igru” Našinaca od Rodopa, pa sve do Šar planine.

Dakle, Nazif Dokle nije osjećao samo svoje ljude u Gori, već i čežnju njihovu, nadanja svakodnevna, suze očaja i radosnice iz zavičaja iz kojeg su iznikli. S’ toga je svoj zavičaj i predjele nosio kao svoj znamen bogumilski  tople i žive slike. Ako bi se istinski tragalo za porijeklo njegovih inspiracija, onda su to njihova klica i korijeni u toj pripadnosti sa zavičajnim podnebljem, u prostorima opjevane Šar planine čije je i njeno ime mistično, veliko, slikovito i nosi asocijaciju čistote i surovosti, ali i ljepota boja i kontrasta. Tako da se i njegov svijet djetinjstva nenadano nametnuo i kao predmet ličnog interesovanja kroz njegovo pitanje; “Ko smo, odakle smo, i zašto smo ovdje?”.

Znači, iako je živio pored granice, po mnogima, on je bio “čovjek bez granica”. Stoga će njegova djela biti neporcijenjivo blago za ljude zbog kojih je cio svoj životni vijek posvetio tragajući za identiteom, spajajući slične narode  od Rodopa do Šar planine, a slobodno mogu kazati i dalje do Dinare i još dalje prema zapadu.  I zato vjerujem da je Nazifovo djelo neprocjenjiv dopinos za buduće istraživače iz oblasti historije, etnologije, filologije, književnosti i drugih naučnih disciplina.

Naš se Orfej sa Šare možda neće proslaviti, kao što se onaj slavni sa Rodopa proslavio golemom ljubavlju prema svojoj mladoj ženi Euridiki, već će se proslaviti golemomom ljubavlju prema Bogomilima.

Za rodopskog Orfeja i danas najviše plaču Rodopske planine, i njihove suze se vjekovima ulivaju u rijeku Hebar -sadašnju Maricu, a za našeg Orfeja danas plače i plakaće Šar planina, sa čijih se visina bijele snijegovi i njenje suze natapaju i natapaće rijeku Bistricu.

I radi toga se i danas čuje njegov vrisak, bolni a iz duše izgnan:

“Proklet Bedo, bedna, obedena,
Ka mi go pobari srce,
Ka mi go ugasna s'nce.
Ne li ti stasa nebo, vedrina?!
Oh, Božence,
Ja sirota...
Me ostaj bez planina!”

Zaginaf Nazif Dokle?...  Ne, ne zaginaf, jer “koga će činite da umref, će viđite ako ne vnikne jena pesna, i ako ne razvije čičok golub, granoj jena vrba...”.

Molimo dragog Allaha da mu podari džennetske vrtove, a na nama je da ispunimo amanet i čuvamo njegov lik i njegova djela.

Neka ti je vječni rahmet, prijatelju, apapu, moj!