"Sarajevski tabut" Buduća prošlost u poeziji Abdulaha Sidrana

Za svoje pjesničke knjige nagrađivan je najznačajnijim književnim i društvenim priznanjima. On je pjesnik, filmski scenarist. Pisac osebujnoga mehkog senzibiliteta, u čijim se stihovima, jednako kao i u filmskim scenama dijalozima, ravnomjerno smjenjuju i nadopunjuju tragizam, meditativnost i specifični humor. Svoje najčišće i najdublje književne prodore Sidran ostvaruje posebnom tehnikom naracije i kolokvijalnoga idioma.

Njegovi važni pjesnički naslovi su: „Šahbaza” (1970), „Kost i meso” (1976), „Sarajevska zbirka” (1979), „Bolest od duše” (1988), „Sarajevski tabut” (1993), „Zašto tone Venecija” (1997), „Sarajevska zbirka” i druge pjesme (1997). Filmovi „Sjećaš li se Doli Bel” i „Otac na službenom putu”, koje je po njegovim scenarijima režirao Emir Kusturica, stekli su svjetsku slavu.

Abdulah Sidran je nesporno najveći pjesnik-hroničar novije historije Bosne i Hercegovine, ali i Balkana. On će svojom svježinom i svojim darom, bitno odrediti tokove bosanskohercegovačke književnosti do danas. I pored svih scenariskih uspjeha nesporni vrhunac Sidranovih djela je poezija „Sarajevski tabut”, „Sarajevska molitva” i „Morija”. One predstavljaju njegovo vrhunsko stvaralaštvo i specifičnu sumu njegovog cjelokupnog stvarlaštva.

SARAJEVSKI TABUT

Knjiga poezije "Sarajevski tabut" objavljena je 1993. godine za vrijeme rata u Bosni. Tematika pjesama u ovoj zbirci je genocide nad autoktonim narodom, u toku rata u BiH. Međutim ova knjiga pjesama sadrži i pjesme  koje su nastale 80-tih godina XX vijeka, ali sa jednom vizijom, unutršnjim strahom pjesnika zbog moguće katastrofe Bosne i Hercegovine.

Isti pjesnički instikt možemo vidjeti u pjesmi “Morija”, napisana 1988.godine.  Ovo je jedna od najcitiranijih antologijskih pjesama. U njoj ga majka pita “Šta to radiš sine”, a on joj odgovara kako sanja i kako u tom snu pjeva o tome da više nema ni kuće, ni glasa, ni jezika. To je opisano u sljedećim stihovima:

Glasom koga nemam u jeziku koga
Nemam
O kući koju nemam, ja joj pjevam pjesmu,

Misaonoj dubini ove pjesme najlakše bi bilo prići iz manira ontološkog uvida u tajnu književnog umjetničkog stvaranja. Kuća, jezik i glas odmah navode  na misao o jeziku, zatim o mističnom dogadaju u jeziku

SARAJEVSKA MOLITVA

Pjesnik diže glavu gore put neba i obraća se Bogu, čuje se glas pjesnika. Takva je njegova pjesma “Sarajevska molitva”.

Kumim te Bogom,veliki Bože
skloni sa svijeta životinja
Neka preostane sve od mačijeg roda,
moje sirotinstvo neka preostane.
Ali-skloni životinje

U peseći rod ne diraj, ne dotićo tiće,
samo te molim
Milosni Bože-skloni životinje

Skloni životinje, sa obronaka skloni
Skloni životinje preklinjem te Bože

Ne diraj mi ništa
u šta je lijepo pogledati!
Ne diraj ništa.
Ali životinje svakako skloni
Mrava ne diraj, i marva ne diraj
ali životinje skloni

…

Dalje u pjesmi on moli Boga da ne dira ni jedno biće na svijetu koje je stvorio, da ne dira ništa u šta je lijepo pogledati, samo da skloni životinje koje piše velikim početnim slovom. Dok moli Boga da ih nekako ukloni sa brda oko Sarajeva, on od Boga traži da im pomogne, znajući da im mjesta nema ni na ovom ni na onom svijetu. Jasno mu je da uobičajno ljudsko obraćanje Bogu ne može probiti pregustu smjesu smrskanog grada, eksplozija, ljudskog vriska, miris krvi i baruta. ”Jasno mu je da samo u takvim obraćanjima Bogu možda može barem pokušati u jeziku izgraditi stub prema nebu kroz koji bi molitva prošla, kako se zove i ova njegova pjesma  iz “Sarajevskog tabuta”.

Broving 7,65.

U ovoj pjesmi autor se vraća historiji i uzrocima ratova na Balkanu. Ovo je jedan historijski događaj gdje Gavrilo Princip i njegova grupa “Mlada Bosna” pripremali i izvršili atentat na austrougarskog cara Ferdinanda. U pjesmi Gavrilo Princip vježba gađanje. Drhti Gavrilova ruka. Sidran se fokusira na unutrašnje stanje Gavrila Principa, u toku priprema za izvršenje atentata, puštajući svog junaka da govori. Iskazuje Princip svoj fatalistički odnos prema historiji, doživljavajući sebe kao oruđe neminovnog historijskog toka.

Pjesma zaustavlja vrijeme ispunjeno vježbama gađanja produžujući trenutke Principovog monologa, u kome  junaku  drhti ruka, a kome se u roju misli javlja i to da još nije spreman uprkos vježbanja i duše, gađanja u Topčiderskoj šumi uz majora Tankosića. Princip je učio da puca iz pištolja. "Bolesna je ova mržnja, ali znam pucaću".  Pjesnik se empatijski uživljava u situaciju drugog, poistovećuje se sa junakom i postaje medijum kroz koji nam se obraća junak, onaj koji će pucnjem probiti, narušiti mir u svijetu i pokrenuti zamajac smrti.

MORIJA

Među stihovima “Morije” naći ćemo, nažalaost, i stihove o onima koji su digli ruke na sebe. Njih je u poslijeratnoj Bosni jako, jako puno. Mjeri se hiljadama i hiljadama. Među njima su oni koji su četiri godine branili svoje bližnje i ovu zemlju od agresije. To je opisano u sljedećim stihovima:

Rat je bio mila majko
Šta nam učiniše
Ove godine potom

Iz čista mira
po Sarajevu
Počese najbolji ljudi da mriju

Tri godine evo
Kako stoje svi poslovi

Sa sahrane
Na dženazu
Na dženazu
Na sahranu

Tri godine evo
Kako naše Sarajevo
Ne suši obraza

Odbačeni od društva bez ikakve perspektive, očajni, razočarani, polako su posustajali u svakodnevnoj borbi, a onda dođe odlučujući čas, izvade iz džepa pojedini metak koji je zaostao od rata i ispale ga u glavu. Lokalni političari ne vode brigu o svom narodu, jer kako to oni vode interese svojih naroda, kad im se ljudi baš iz njihovog naroda ubijaju. Vjerski poglavari pogotovo: Jer kakvi su njihovi vjernici kad skončavaju na ovaj način koji je u svim religijama grijeh. ”Okreću glavu svi ali ne i naš pjesnik. Pa ako u posljednje vrijeme u njegovim izjavama čujemo riječi gorčine i bijesa, to samo znači da mu i dalje u ovom društvu ništa ne promiće. Biće da su bijes arogancija ponekad jedini odgovor na poplavu agresivnog primitivizma a i to je fenom povezan sa ratom.

Vrijeme u kojem se Abdulah Sidran pojavio u našoj književnosti obilježeno je dinamičnim otvaranjem ove sredine prema savremenim tendencijama u evropskoj književnosti. Događaji u Sidranovom pjesništvu javlja se kao osjećanje ali kao i postupak i izuzezno je značajan za njegovo književno stvaralaštvo. Opsada njegovog grada kojem je posvetio dio svojih radova daje nam sliku i potvrđuje stav da ništa tako ne vrišti, kao umjetnički kreirana tišina, ali pjesnik nije slikar on mora govoriti i onda kada svi zanijeme, i nekome se mora obratiti, a zna da je svijet i lijep i gluh.Takav nam je Sidran piše i izgovara stihove Sarajevske molitve, Morije… da bi nama dočarao svu užas ovog svijeta.

Pripremio: Ajriz Neziri