Poezija Enisa Ugljića Na relaciji Kosovo – Sandžak

Ugljić Enis je rođen 18. juna 1981. godine u Mitrovici, gdje je završio osnovnu i srednju školu. Diplomirao je žurnalistiku na Internacionalnom Univerzitetu u Novom Pazaru. Tokom 2001 – 2002. godine učestvovao je na više kolektivnih izložbi i bio član slikarskog udruženja mladih ”Van Gogh” u Mitrovici. 2011. godine je objavio knjigu “Gram poezije”. Hobi mu je kolekcionarstvo antikviteta. Od stranih jezika govori turski, albanski i engleski jezik. Oženjen je. Živi u Mitrovici i Pazaru, radi u Prištini.

SMOKING U PUSTINJI

Snijeg
krv na njemu.
Suparnici koji se grle.
Puca zemlja, ruže rastu iz nje.
Let ptice koja nema jedno krilo.

Sirotinjsko dijete, lijepo obučeno, jede čokoladu.
Starac bez ijedne bore.
Vjenčanica.

NAJLJEPŠI SVIJET

Mučila se.
Odgojila ih ne mrdnuvši van četiri zida.
Odrasli, svijet vidoše.
Ona ga vidje u njima.

TRANZICIJA

Na ulici grešna cura kojoj se čist dečko stidi prići, vidim ljude što ništa ne vide,
vidim ljude što se dobrote stide.
Zgažena trava,
pijana baba prosi,
mala cura s ružom u kosi.

ZAPRLO

Jeo sam, ne zato što sam bio gladan,
već iz dosade.
Pretovarena kolica gura dijete
vuku se nogavice za njim.

Prestajem da jedem.

ŠEĆER I NOŽ

secer-bijeli-kocka

Prvih deset ljeta u ruci sam šećer držao.

Drugih deset nož.

Nosi šećer u desnoj, nož oštar u lijevoj, reče učitelj star koliko i ja.

Pa ko šta zatraži ti mu daj.

Sad si reče pametan.

Nakon 10 ljeta naiđe drugi učitelj,

imaše godina koliko i ja, 30.

Reče da je lijepo što dajem ko šta zaslužuje,

ali da je bolje da i one koji traže nož navodim na šećer.

KONSTRUKCIJA SUŠTINE (Akrostih)

Ne poznaje se korito kojim ide vjetar.
Avgust nema trag na mjesečevom putu.
Manje su bitke od ishoda.
Azbuka je rekla sve, a još je tu.
Zvuk, zrak i vrijeme nas orijentišu
k onom svijetu.

IZGUBLJENI TRAGOVI

Kiša i lipa su me poslužile čajem.
Kesten i dalje miriše na tebe.
Dunje su namjerno popadale,
kažu ljute su jer ih nisi uzela sa sobom.
Ne pitaju kako je meni, da znaju
stidjele bi se i da te pomenu.
Jedino je lišće sretno,
gdje god da si, pod tobom je.

LOVA

Nikad usta punija obećanja.
Ruke prljavije nakon pranja.
Nikad ovoliko bogatstva
u stisnutoj šaci.
Nikad ovoliko žrtvi.
Djeca kurban.

15.05.2009.

Mnogim curama sam izjavio ljubav.
Tebi nisam.
Tebi sam je pokazao.

GLADNA ZEMLJA

Sunce je prodiralo u moje oči,

neizvjesno sam čekao odgovor.

Uzeo sam čašu i popio malo hladne vode,

ostatak sam prosuo po avliji.

I ta voda je dio moje sudbine,

zemlja je već upila.

LAMENT IZ ZAMKA

Plašim se slučajnog susreta s tobom jer bi me podsjetio na prohujalu mladost.

Plašim se bora tvojih, jer ih nikada vidio nisam.

Kao da je juče bilo, sjećam se prve ruže koju sam ti poklonio i tvog djetinjastog osmijeha.

Pogledaj onu djecu, naivno vjeruju da život dugo traje, ne bi povjerovala u suprotno, nisi vjerovala ni ti.

Jesen je. Nedjelja , kao i prije pedeset i tri godine kada smo pored jezera jeli ribu i smijali se bez razloga. Danas sam sam.

U svom skromnom zamku ću restaurirati drveni ram u kojem je ispisana naša nedovršena priča, ako mi to ruke dozvole.

Mlađa si, kada me ne bude, dovrši priču, pokloni ram muzeju,

neka budući ljudi koji će hodati nad prekrivenom kaldrmom dolaze i neka pričaju kako je neki sijedi starac napisao “legendu” o ljubavi, i našoj klupi.

PISMO

Kod nas je sunčano.
Povremeno padaju ruže sa neba i duva jak kašmir.
Nakon ruža, sa neba se sliva med, tako da se štitimo keksom.

Nebo je boje pustinje, a tlo od plavog stakla.
Sve u svemu, dobro je.

JEDNOCIFRENI BROJEVI, TI I JA

Danas je prvi februar, već treći dan moje potkrovlje je bez traga od tvog glasa, i dalje ne spavam a već je zora, četvrtina noći me gazi po grudima oduzimajući mi zrak, svih pet ispita čeka na red već pola godine evo… Nedjelja je. Nakon toliko godina vraćam se, prolazim kroz osmi razred i stižem do dana pred rođenje. Nedostaje mi vazduh u stomaku, nedostaješ mi ti, danas.

INTRO

Krik majke delfina putuje morem,

čuju ga skalari, školjke, ljudi u podmornici su gluhi i nijemi.

Čovjek novog doba prisilno je postao kameleon na asfaltu.

Golub pravi gnijezdo,

lešinari jedu ostatke jakog lava,

orao nadzire strmu planinu,

kamila krstari pustinjom i čeka da nomad puhne u rog.

Tek oživjeli vulkan nas burno pozdravlja, zove svoje prijatelje da isto učine.

Podmornica zvana “Non grata” u tihom okeanu tiho gostuje.

Naivni medvjed uživa u posljednjim satima, sam na svom malom ostrvu od leda.

Sunce ćuti i radi svoj posao, odlazeći romantičnim plesom narandžasto – crvene boje, prepušta nas stidljivom Mjesecu, koji čeka da ponovo ugosti posadu NASE, dok afrička drevna plemena posmatraju šamana koji pleše unutar vatrenog kruga.

Milion žena donosi na svijet djecu, dok petsto hiljada svjedoka drevnih običaja

umire, samo za jednog čuo sam, jer je sa sobom ponio jezik svoga plemena, sada već nepostojećeg.

Četristo hiljada porodica se upravo uselilo u novi dom, na drugoj strani planete cunami, zemljotresi i poplave rade svoj posao.

Multimilioneri i smrtno gladni žive u istim gradovima, za sad. Prvi primetni, dok ove druge niko ne primjećuje, a mnogo više ih je, neprimjetne su im i čitulje.

Jedni slave povratak monarhije, dok u drugoj zemlji narod na trgu jednoglasno izgovara “šah mat”.

Crni, žuti, bijeli…

Anarhija, paganizam, feudalizam, monoteizam, monarhija, ratovi, komunizam, socijalizam, demokratija, imperijalizam, anarhija, revolucije, evolucije, mir u svijetu.

Filteri čovječanstva privode posao kraju.