Rešat Fazli: Ukratko o beskonačnom

Ako bi se za jednog pjesnika moglo reći da zna šta čini, da zna u pisanju da vodi stihove prema razini razuma, u svakom stihu, sintagmi, riječi, sigurno držeći konce moderniteta lijepe i napredne poezije koju treba gajiti i kakvu treba danas stvarati, to bi neizostavno bio Abdulah Sidran.

Sidran dobro kontroliše i brusi svijest, majstorski "razgibava" jezik, koristeći jezička i stilska sredstva kao pomagala koja povećavaju vrijednost misli usmjeravajući je ka poetičnoj umjetnosti. Ne prepušta slučaju niti jedan segment, kojeg u stihovima pominje, niti način na koji probleme prezentuje ili ih samo nagovještava. Najkraće rečeno, uvijek postigne umjetnički cilj i razvije stihove u savršenu poeziju, koja kao takva postaje trajna. Za razliku od njega, mnogi se pjesnici danas u tome gube, pokušavajući da slijede tok svojih misli, izgube povezujuće niti i rasplinu se u mnoštvu ideja, izgube ritam i, odjednom, to postane "suha" priča kojoj se ne vidi ni početak niti kraj, suvišnim pojedinostima iskite ljepotu tako da se ona više i ne vidi, da se ukrije u mnoštvu nakićenosti i postane jedno lijepo "žništa".
Prvenstveno Sidran piše svojim čitaocima, i u tome istrajava i u onim najnebitnijim stvarima, najsitnijim detaljima koje čine život. On ih posvećuje čitaocu ne tražeći da za uzvrat dobije bilo kakav otkup, jer zna da samo takva poezija ima vječni život, a ne ona koja je posvećena bilo kome od koga se za uzvrat nešto materijalno očekuje. Njegova jasnost je istrajna i ostaje na prvom mjestu od početka do kraja. O bilo čemu da piše, onom bitnom ili onom nebitnom, jasnost stihova i cjeline ni za trenutak nije upitna. Jer, po Sidranovom pisanju, vrhunac poetskog stvaralaštva mora biti povezana realitetom i biti jasna, a da pri tom ništa ne izgubi od majstorije umjetničkog kazivanja. Ako se u tome uspije, pjesme su vrhunske i njihova vrijednost nije uslovljena jednim vremenom i jednim prostorom već obje ove granice uspješno prelaze i njihova vrijednost postaje univerzalna. Takav je Sidran, takva je njegova poezija, stoga se one prevode na mnoge jezike i prihvataju je čitaoci van terena sa kojeg su nastale. Nedavno je zbirku "Sarajevski tabut" vrlo uspješno na albanskom jeziku preveo  Smajl Smaka. Na albanskom terenu se ubrzo odomaćila i postala poznata. Doduše, umjetničkoj vrijednosti je kumovao Smajl Smaka, koji je probranim i izbrušenim riječima dao ljepotu izraza na albanskom jeziku, ali je ostala Sidranova neprikosnovena razumljivost koja je osvojila novi svijet i postala dio i njihove književnosti. To u velikoj mjeri govori o Sidranovoj posvijećenosti čitaocima kao svojim jedinim kritičarima. U svakom drugom slučaju, ako bi one služile bilo kome drugome,  one bi vremenom usahle na prostoru na kom su nastale i to bi bio kraj ne samo pjesmama već i njihovog autora kao takvog.  Smajl Smaka je prijevodom Sidranove zbirke predočio djelo koje sadrži historijski trenutak blizak objema nacionalnim zajednicama i ta jedinstvenost olako prelazi preko ovih "granica" i postaje jednako jedinstvena i sa druge strane, kao da je tu i nastala.
Kako se u pogovoru knjige kaže da se može reći da je Sidran, kao čovjek, sazdan od iste tvari od koje je i pjesnik u njemu. Sidranovo Ja koje zvuči iz njegovih pjesama se može poistovjetiti sa njegovim empirijskim ja, jer tu ne postoji uslovljenost književne različitosti od njega samoga. Što više i njegovi lirski junaci su, zapravo, sami Sidran. Osobenost njegovih pjesama, njihova živa prilika, njihova stvarnost, su okruženje u kojem pjesnik stvara iznova drugi svijet, svijet nalik prvom, toliko nalik da se ne zna koji je iz kojeg nastao, oba su stvarna, oba bolna i oba žive u jednom čovjeku, Sidranu.
...Griješim li
prema sebi, tek tada sam drugima prav. Prema
njima griješim li, pravdu prema sebi ispunjam.
Šta je onda istina, reci mi Bože moj? Moli te
skromni Mula-Mustafa, što druge želje nema već
tiho da bude, i još tiše ode, kad dođe čas.
Ekspresija Sidranovih osjećanja bukti iznutra i razlaže se svuda oko njega, prema svijetu koji preko prošlosti u kojoj traži smisao lutanja koje predstavlja sadašnjicu i čitaoca koji će to prenijeti u budućnost. Sidran je u svemu centar, iz njega pjesme izviru i u njega se uviru, mi ih drugačije ne možemo posmatrati. Od njega ih je nemoguće otrgnuti, barem ne od njegovih iskustava, a da ne okrnjimo njihovu cjelovitost. Vrijednost je u pjesmama - vrijednost je u Sidranu, to sve tvori nedjeljivu sintagmu - Sidranova poetika.
S pravom je Hadžem Hajdarević nazvao ovu zbirku:
Svijet o stvarnom vremenu
Iako je zbirka "Sarajevski tabut" uglavnom  sastavljena od pjesama koje su i ranije izdavane u nekim časopisima i stihozbirkama, ovdje odišu svježinom rasporeda i smisla koje se nadovezuju jedan na drugi iz pjesme u pjesmu. Recimo da pjesma "Mora", iako je bila ranije objavljena, u ovoj zbirci stoji na prvom mjestu i otvara zbirku kojoj će dati novi karakter, ideju i smisao turobnog i strašnog, koje pjesnik stavlja pod lupom pjesništva i oblikuje iz njega smisao i simbol vremena. Tako da pjesma, iako je pisana prije više godina, odiše novim vremenom, kao da je  napisana danas. Tragika ove pjesme leži u poruci koja je skrivena, a posve jasna - želja i san otrgnuti iz gnijezda kojem se pjesnik vraća.
Šta to radiš, sine?
Sanjam, majko. Sanjam, majko, kako pjevam,
A ti me pitaš, u mom snu: šta to činiš, sinko?
O čemu, u snu, pjevaš, sine?
Pjevam, majko, kako sam imao kuću.
A sad nemam kuće. O tome pjevam, majko.
Kako sam, majko, imao glas, i jezik svoj imao.
A sada ni glasa, ni jezika nemam.
Glasom, koga nemam, u jeziku, koga nemam,
O kući, koju nemam, ja pjevam pjesmu, majko.
Sam Sidran je govorio kako je ovu pjesmu usnio na makedonskom jeziku. Zapravo, usnio je kada svoj jezik nije uistinu imao. U vrijeme otimanja i nipodoštavanja svega što su Bošnjaci imali, a zapravo nisu smjeli imati, doista su i sanjali i pjevali na jeziku kojeg nisu imali. Sidran je bez imalo patetike, bez žustrih riječi, bez žaljenja, bez vapaja, mirno se vratio u vrijeme bez identiteta i još mirnije iz njega izašao, bez suza i bez plača. Opjevao tugu bez tuge, bez bola i opeklina tragova
Za njom slijedi, očekivano, pjesma "Iz grobova ustaju", iz pulsa prethodne pjesme, njeno objašnjenje i njen faktički adut. Iz grobova ustaju kao da niče iz pjesme Mora, ili obrnuto, svejedno, isti ton, isto osjećanje,  u nedostatku životne ljepote izranja uzvišenost. U uzvišenosti je Sidran neprikosnoveni majstor, njegov stih jednostavno klizi poput vode u uglačanom koritu. Iako je sudbina oštra i brutalna, stih  je blag i nježan, razvijen senzibilitetom trpnje u tragičnom vremenu. Muslimani se utapaju, Bošnjaci izranjaju, ova pjesma bi se s pravom mogla smatrati simbolom neprolaznosti, vječnosti i neuništivosti:
Silaze u grob,
ko djeca bezazleni,
Bosanski Muslimani.
U progon odlaze,
ko djeca lakovjerni,
Bosanski Muslimani.  
...
Pogledaj sad!
iz progona, sa daljina,
iz izgnanstva, sa strašina,
vraćaju se - dobri Bošnjani!
...
Kako ih je, Bože,
malo ostalo,
a kolika, Bože, svjetlost pobjede,
sa lica im zrači!
Sidran je utemeljen i prisutan u svakoj svojoj pjesmi. Kao da je sazidao sopstvenu bistu u svakom stihu. Njegovi stihovi su njegova iskustva, njegov realni život. On se ne sklanja od očiju kako bi nekom nešto došapnuo, već postojano i uspravno stoji iza svake svoje riječi kao vojnik, prekaljen u ratu, pred neprijateljskom paljbom ličnog stradanja i stradanja njegovog malog naroda. Stoga su i more stišane, jer on postoji, postoji i njegov narod i ta se svijest o vlastitom postojanju i postojanju naroda samo pojačala i postala snažnija nego prije. Jer bez tog stradanja i u Sidranu ne bilo razloga da se oformi "duh koji stvara". On je sa time tijesno vezan i odatle crpi materijal za lirsko zidanje. "Mi lirici smo, zgrčenih lica" objašnjava Sidran kariku koja ga veže uz patnju, u pjesmi Ars poetica.
Mnoge je svoje stavove, koje je lirski obrađivao, Sidran sabio u pitanja: "Hoće li išta znati o meni onaj /što noću će, uz lampu i mrak uokolo, /ove redove čitati? // Hoće li čuti drhat, i strepnju /srca koje misli, dok biskao bude /slovo svako i redak, ko brižna majka /kosu dječiju, češljem najgušćim? // Hoće li išta, išta, uistinu znati?".  Pitanjima pokušava odgonetnuti enigmu, ili se daje zadatak odgonetanja, ali se, sasvim izvjesno, njima lakše ulazi u podsvijest likova, kako bi zagonetka bila trajna, jasna i odgonetljiva.
Potom, Sidran svrstava pjesme svoga života, ili bolje, života i stradanja svoga naroda, onako kako se dešavalo, živjelo, stradalo i trpjelo. Sve jednako zvuči kao da su pjesme same od sebe napisane, odnosno, kao da ih je "vrijeme pisalo".  Sidran prati historiju, iz nje crpi građu, ništa ne mijenja, za njega je sve posve jasno i otud čuđenje: kako tu jasnoću drugi ne vide ili pak ne žele da je vide. Iako je on dotle bio u svakom retku žiža zbivanja, zbirku završava kolektivnom morom bošnjačkoga naroda, Zemlje i Svemira, pjesmom Zašto tone Venecija.
Sidran posmatra nebo nad Venecijom i pokušava da shvati svrhu postojanja Boga i njegove namjere stvaranjem Svemira, Zemlje i Bosne u njoj. Za sedam milijardi godina se ništa nije promijenilo, Bog je prisutan u svemu, za to mora da postoji razlog i to pokušava da pjesnik otkrije - zašto njegov narod tone i pod stalnim je udarima krvavih ratova, bilo unutarnjih balkanskih bilo evropskog fašizma, koji se nad njim najžešće obrušavaju i ostavljaju pustoš:
Gledam u nebo iznad Venecije. Zemaljski su
gospodari namjerili da bošnjačkog naroda - nema.
Venecija tone. Evropa tone. Tone kolijevka, i dijete
u kolijevci tone. Tonu kontinenti. Tone ruža u vazni
od stakla murano. Tone Murano. Hotelska soba tone.
Zašto ne treba da ima na svijetu naroda bošnjačkog?
Među bojama, jedna boja manje? Među mirisima, jedan
miris manje? - Zašto ne treba na svijetu da ima - ova
Venecija? Među čudima, jedno čudo manje?
Sidran u sukob stavlja Gospodara Svemira i zemaljske gospodare. Zemaljske gospodare koji pokušavaju da ruše ono što "sedam milijardi godina" postoji i ne mijenja se i to sve u hiru svojih ideologija nikad ne ispunjenih, ali uvijek u teškim ranama ostavljenih. Iza kojih redovno slijedi: - Eto, napravili smo pustoš, a ništa se nije dobilo niti izmijenilo. Takva suludost zemaljskih gospodara čija se zla nadvijaju nad pjesnikovom zemljom kao orlušine nad bojnim poljem, je primarna slika koju Sidran ostvaruje ovim stihovima, ne ironično već molitvom.
Pjesma i jeste molitva, u njoj su postavljena pitanja i religiozna i svjetovna i iz oba ova svijeta se traži odgovor kojeg nećemo naći u drugima već u nama samima. Sidranove odgovore imamo, ako iz njegovih pitanja sklonimo upitnike na kraju. Nadamo se i vjerujemo da će ih još od njega i biti, jer se, u njegovom slučaju, teško može reći da je stavio tačku u svom poetskom stvaranju.
Autor: Rešat Fazli