Tradicija i običaji Sandžaka

Dan prije nego bi svatovi došli po djevojku, tj. u srijedu, u njenoj kući naveče bi se obavljala krna - tzv. kanađiđe, na koju su pozivane njene drugarice, komšinice i rodice.

U moje vrijeme, većina sklopljenih brakova bila je sa roditeljskim razilukom – roditeljskom hajr dovom. (One "pobjegulje" su tu hajr- dovu dobijale naknadno, posle sklopljenog mira tj roditeljskog oprosta (najdalje je ta ljutnja trajala do rođenja prvog djeteta) jer su roditelji najviši "lažovi", poreknu onu svoji "krk jemin" – najtvrđu kletvu da se s odbjeglom kćerkom, ameni kader, neće pomirit. Posrednici mira su bili ugledni stari ljudi, tzv. "Muslihuni" čiji se dolazak kod mladinih roditelja nije smio završit neuspjehom, jer bi to bio veliki šamar i sjena na njihov autoritet
U tom "bežanju" tj udaji bez roditeljskog izuna, cure su bile pravi "stručnjaci". Obično su cure bježale kada bi im u kući na sijelu bili posečari-musfiri i kada je pozornost ukućana bila slabija. Ako je avlija bila ispred sobe gdje se sjedilo, cure su na drugoj strani kuće iskakale kroz pendžer, noseći sa sobom najpotrebniju odjeću. Na sokaku, malo dalje od kuće, djevojku su čekali pritajeni svatovi, gdje su se oko njih skupljala sokačka djeca i žene. Poneko bi šapnuo: "Koja li nam djevojka noćas bježi?"
Kad bi cura zadihana uletjela u kola i kad bi svatovi sirenama zatrubili, u njenoj kući, začuvši sirene auta, musafiri bi načas prekinuli muhabet: "E, čiju li ovo djevojku ukradoše i kome li noćas bez roditeljskog izuna odlomi vrat?"
Ako je cura "pobjegla", krna – kanađiđe se obavljalo dan prije svadbe, u kući mladoženje.
Kad se cura prosila uz prećutni roditeljski pristanak, otac budućeg mladoženje i bližnji rođaci, unaprijed bi ugovorili dolazak na "Prosidbu" (samo da se formalni običaji zadovolje). Dok bi ti pregovori trajali, prosci su bili usluženi samo kahvom i tada se uvodila djevojka u sobu, da javno kaže svoj pristanak. Tek poslije njenog pristanka, kada bi njen otac proscima "pustio riječ", (odobrio bi taj brak), tada se prinosio šerbet, tzv. đulsija – šurup. Tada se na "tablji" domačinu ostavljao novac, koji bi potpomogao pripremu djevojačke spreme.
Djevojka bi mladoženji darivala boščaluk (košulju, kasnije i kravatu), veš, mahramicu, čarape, sve upakovano u vezenoj bošči. U nekom starijem vremenu, momak je tada obavezno na dar dobijao i čevre, vezeno svilom ili srmom. Svim proscima, djevojka tada daruje po košulju, a svekru košulju i veliki peškir-paštemalj.
Tada bi se djevojačka sprema iz sehare prala, štirkala, peglala, pakovala u boščice, kasnije se te boščice uvijale u providni celofan, ukrašen sa mašnom. Prije nekoliko decenija, djevojke su u spremu nosile tkani ćilim, sedžade, pervaze, jan, stazice, dušeke napunjene vunom, ručno sašivene vunjene jorgane, jastuke, jastučiće, čerge-ćilimače, garniture raznog veza (bijeli vez, šareni vez, pokrstica, toledo vez, vez sa srmom, i heklane garniture) nosile su katove alaturko, nekoliko pari papuča, kućne haljine-penjoare-šlafruke, haljine za izlazak, šamije, prlante i djevojka je obavezno u spremu donosila pokupljenu košulju tj svilenicu za alaturko nošnju.
Kasnije su djevojke nosile u spremu spavaće sobe, televizore, tepihe, mašine za veš, zavisno od njenog materijalnog stanja, sve potrepštine za kuću.
Obično, dan prije nego bi svatovi došli po djevojku, tj. u srijedu, u njenoj kući naveče bi se obavljala krna - tzv. kanađiđe, na koju su pozivane njene drugarice, komšinice i rodice. Kad se krna obavljala u djevojačkoj kući, za razliku od one u momačkoj kući, gdje je na krni svirao harmonikaš, u djevojačkoj kući ne bi imalo muzike.
U toku tog dana, od momačke kuće, neka ugledna žena i mladić, djevojci su donosili u novim koferima ili sehari "sepet" tj. nevjestačku opremu od svekrve: nakit, kolan od srme, garderobu, šminku i to takođe upakovano u bošče i celofan, a uz sepet se nosila i "slatka tepsija" (baklava, dudovi, šećerli lokumi, revanije). Za doček sepeta pozivane su žene kojima se sve to pokazivalo. Tom prilikom nevjestina majka bi darivala donosioce sepeta, ženi svilu za haljinu, momku košulju.
Uveče na krni, žene su se služile šerbetom, kahvom i za razliku od momačke kuće, gdje se na svadbi služila baklava, u djevojačkoj kući se prinosili dudovi-hurmašice, sutlijaš, peljte, voće.
Djevojku bi oblačila neka žena koja ima sretan nićah-brak. Na pokupljenoj košulji, redali su joj alaturko katove, one dobijene od svekrve i od svoje majke i tako dotjerana, uvodila se u sobu da dvori ženama. Djevojci se stavljao sav nakit donijet u sepetu. Kasnije, a i dan danas se to praktikuje, djevojci se u sepet šalju haljine, kompleti, tašne, cipele, papuče, kaput, jakne, bunda, čizmice, šminka, opet sve prema mogućnosti. U svakoj novoj toaleti odjevena, djevojka se uvodila kod žena da dvori i tada se žene dive njenoj ljepoti i svemu što je ona iz "doma" – mladoženjine kuće dobila.
Krna se obavlja na kraju, kada bi se sva garderoba na djevojci izmijenjala. Tada joj se navlačila spavaćica, i kad bi zasjela na stolicu, oči su joj se prekrivale duvakom, koji bi od pozadi držala jedna cura. Ispred nevjestinog lica, jedna cura držala bi ogledalo, a sa njene dvije strane dva dječaka u mahramicama držala su upaljene svijeće.
Dvije cure nevjesti bi prvo djevojci stavile preko krila peškir ili vezenu mahramu, položile joj ruke na koljena i zaparenom vrelom kanom (kasnije, i do dana današnjeg samo lakom za nokte) krnile joj nokte i pamukom razmaknute prste, umotavale nekom krpom. To isto bi uradile i na noktima nogu.
Za vrijeme krne, dok nevjestine drugarice pjevuše tužne pjesme, oni dječaci i cure što krne nokte, ne smiju progovorit ni riječ. Obično, zbog rastanka, ta pjesma rasplače nevjestu i njenu majku, pa onda i sve ostale žene počnu plakat.
"Eh, pusto žensko, ide na tuđi insaf, na deverat, taksitarat, na inša Allah, ili će, inšallah, biti igbali da ide na muško rame, do groba sigurno… ?"
"Žena, koja emerom Božjim od muškog rebra bi stvorena.
Njegovom Odredbom postade Majka, da u bolu rodi.
Insana da odhrani, da mu pute pokaže ispravne.
Da tugu u njedra zavuče, teret najteži sama povuče.
Mržnju u zemlju da zakopa, bol da duboko u sebi sakrije.
Da čemer krišom progune, s brigom da osvane.
Žena koja noću suzu krije, oprostom se ujutru umije.
Sestra koja krv svoju nudi za glavu bratsku.
Jedina koja pred evladom na kuršum ide prva.
Majka ispod čijih nogu Džennet nam bi ponuđen… “