Na Bečkom sajmu knjiga predstavljen je njemački prijevod romana akademika Enesa Karića “Pjesme divljih ptica”, a Pogledi donose recenziju uz ovo izdanje.
Na zvaničnom programu Bečkog sajma knjiga ("Buch Wien"), u subotu12. novembra, predstavljen je roman "Pjesme divljih ptica" (njemački naslov: "Lieder Wilder Vögel“) autora Enesa Karića. Roman je na njemački jezik preveo Sead Mujić, a objavila ga je 2015. godine izdavačka kuća Verlag Hans Schiler iz Berlina.
Roman “Pjesme divljih ptica“ ("Lieder Wilder Vögel“) predstavljen je austrijskoj književnoj publici u okviru programa "Donau Lounge“ ili "Dunavski salon književnosti" koji je priređen pod pokroviteljstvom ministarstava za kulturu 14 zemalja Podunavlja. Nakon čitanja iz romana, razgovor sa Enesom Karićem vodio je austrijski književni kritičar i prevoditelj Cornelius Hell. Razgovor je prevodila Maša Dabić.
Karićev roman "Lieder Wilder Vögel" primljen je s pažnjom u njemačkoj i austrijskoj književnoj i intelektualnoj javnosti. Do sada su objavljena četiri prikaza ovog djela.
Ovom prilikom navodimo da je urednik minhenskog teološkog časopisa "Stimmen der Zeit", Norbert Reck, ocijenio Karićevo djelo ("Lieder Wilder Vögel") sljedećim riječima: 
"Ovo je roman dubokih misli, ispunjen traganjima za Božijom pravednošću, za razumijevanjem među muslimanima i kršćanima, za pomirenjem - s obzirom na krvavu prošlost - i sve više za ispravnim djelovanjem namjesto mahanja ispravnim učenjima. Dok će se Bosanci čitajući ovo djelo vjerovatno osjećati nadahnutim za razmišljanja o izlazu iz sadašnje situacije, čitatelji kršćani će se podsjetiti svojih unutarkršćanskih rasprava, ali ponajprije će se naći zadivljenim nad ozbiljnošću i dubokoumnošću muslimanskih promišljanja o pitanjima, koja postavlja Enes Karić.
Ovu njegovu bogatu i višeslojnu knjigu mnogi će zasigurno poželjeti da čitaju i po nekoliko puta kako bi pronikli u sve njezine tajne i dubine."
Napominjemo da je do sada na njemačkom objavljen Karićev putopis sa hadža, “Crni tulipan“ (Die schwarze Tulpe), izdanje Verlag Avicenna, u Münchenu 2009. godine u prijevodu Saime Mirvić-Rogge, kao i roman “Jevrejsko groblje“ (Der Jüdische Friedhof) u izdanju Verlag Hans Schiler iz Berlina (2016. godine), u prijevodu profesorice Silvije Sladić.
“Pogledi” u ovom broju donose recenziju Hans-Friedera Rabusa, teologa i sveštenika njemačke evangelisticke/protestantske crkveiz Štutgarta.
Putujući posljednjih godina po Bosni i Hercegovini, Srbiji i Kosovu pisao je reportaže za glasnik svoje crkve "Chrismon" i za list Saveza njemačkih protestanskih sveštenika pod nazivom ”Deutsches Pfarrerblatt”. U ovogodišnjem junskom izdanju ovog lista objavljena je ova njegova recenzija njemačkog prijevoda ”Pjesama divljih ptica”.
Romani "Pjesme divljih ptica" i "Jevrejsko groblje" jedina su književna djela koja su nakon više od 20 godina prevedena i na albanski. "Këngët e zogjve të egër" glasi albanski naslov u prijevodu Bena Andonia u izdanju izdavačke kuće POETIKA iz Tirane. A "Varreza Çifute" je naslov prijevoda Agima Leke koji je objavila izdavačka kuća "LOGOS-A" iz Skoplja.
ROMAN PROTIV KORUMPIRANOG INSTRUMENTALIZIRANJA VJERE
Piše: Hans-Frieder Rabus
Ne, ne bih nikako želio, da nastupi scenario sa kojim autor Karić daje završiti svoju "dvoznačenjsku" knjigu: religiozni fundamentalisti dobivaju prevlast u Sarajevu i protjeruju prosvijećene, obrazovane predstavnike domaćeg islama. Radnja romana bosanskog islamskog naučnika ne događa se u našim danima, nego za života fiktivnog naratora u prvom licu, na razmeđu 16. i 17. stoljeća.
Postajemo svjedoci rastućih potresa u Osmanskom carstvu koji su izazvani velikim porazom u pomorskoj bici kod Lepanta 1571. godine. Kao da je ovaj datum bio tačka kulminacije čijim slijedom se sile cijepanja i političko-duhovnog raspada dodatno šire, autor svoje čitatelje vodi kroz različite sukobe koji se vode u islamskim školama, derviškim tekijama (mjesta okupljanja sufijskih bratstava), džamijama, dućanima i bazarima. Iz životnih sjećanja jednog mladog, i u toku njegovog pripovijedanja sve starijeg učenjaka koji tumači Kur'an, izvire kako sjaj visoke spoznaje Boga, tako i jad ljudske gluposti i raznovrsno korumpiranog instrumentaliziranja religije.
Enes Karić svoju 360 stranica debelu knjigu opisuje kao "metaforični komentar": Komentar jednog savremenika koji je svjestan prodora islamskih predstavnika sponzoriranih od Arapa u tradicionalni, prema Evropi otvoreni balkanski islam, koji zbog toga pati i koji želi fundamentalizam prevazići dobrom islamskom teologijom.
Enes Karić, rođen 1958. godine, pohađao je istu islamsku školu u Gazi Husrevbegovoj medresi, na kojoj je njegov fiktivni pripovjedač predavao sve do njegovog protjerivanja. Svjetska karijera autora ogleda se i u obrazovnom putu njegovog junaka. Autor: magistar islamskih i političkih nauka u Sarajevu, doktorat u Beogradu; profesor egzegeze Kur'ana na Fakultetu islamskih nauka. Kao osoba zadužena za obrazovanje u Islamskoj zajednici Bosne i Hercegovine, on je istovremeno višestruko aktivan na internacionalnom polju: "Kršćanski Istok i islamski Zapad" - udarni naslov jednog od mnogih njegovih novinskih intervjua – pokazuje kako Karić, navodne opće prihvaćene stvari u vodećoj kulturi pokušava „blagotvorno“ srušiti pomoću dubokog poznavanja povijesti. Njegov pripovijedač u prvom licu Skender Pavlović-Humo iz Mostara, kao da nije rođen 1558., ima nekako "euro-islam" u krvi: odlazi na nauke u carsku medresu u Istanbulu, u studentskim nemirima između Turaka i Kurda na jednoj i Bošnjaka i Rumelićana (balkanskih muslimana) na drugoj strani, biva vrijeđan kao unuk i praunuk kršćana. On studira astronomiju u Firenci i odlazi na putovanja u Halep, Damask, Kom, kao i u gornjeitalijanske centre moći i duhovnosti.
Zajedno sa svojim učiteljem i prijateljem filozofom prava i države Hasanom, Skender proživljava i sjeća se ključnih scena iz svog života i mora da prebrodi mnoge rasprave sa sektaškim grupama. Poneka mjesta su mi se prilikom čitanja činila upravo kao „komično-istinita“, kao na primjer svađa o tome da li kukuruz, koji je u godini priče, 1585., tek prije par decenija uvezen na Balkan, zbog svog američkog porijekla treba shvatiti kao štetni zapadni uticaj. Na drugim mjestima autor uspjeva više voditi opširnu razmjenu teoloških argumentacijskih sučeljavanja. Skakanje između različitih, prisjećanjem slikanih vremena i mjesta, sve do borbi Osmanlija sa Habsburgovcima u Panoniji (na primjer Ostrogon, Margaretin otok - Budimpešta) zahtijeva visoku pozornost: knjiga se ne može čitati „pitko“, ali zato donosi mnoštvo "aha-doživljaja“, prije svega pomoću jedne vrste insajderskog predstavljanja varijanata islamske sufijske mistike. Ili, takođe, prefinjeno slikanje, kako prababa protagoniste nakon islamskog osvajanja Bosne 1463. onim njenim sinovima, koji to žele, dopušta da postanu muslimani – a sama nekoliko godina kasnije pobožno umire kao katolkinja. Na njezinom grobu promptno izbija religijska svađa među nasljednicima. Najpotresniji za mene su oni sukobi sa mladima radikalima - kao da se danas opisuju - koji propadanje (simbolizirano u porazu kod Lepanta) tumače kao posljedicu otpadništva od pravog islama: "Hoćemo čistu vjeru, bez primjesa! – Djeco moja, sam čovjek je primjesa u čistoj vjeri! Tako je Bog htio!" (291)..."Bog je nama objavio Kur'an, opunomoćeni smo da ga primijenimo svega, odmah i ovdje!“ - To što je Bog objavio Kur'an ljudima, ne znači da je ljude time učinio božanstvima! Kur'an od nas traži da budemo čestiti ljudi, a ne lažna božanstva!" (293)...“Carevina je slaba, a neko mora sprječavati zlo!“ - "Na svako zlo ne poteže se mač, niti su sva zla ista! Zlo koje je pri samom čovjeku, koje se iz njega i od njega širi, nek spriječi sam čovjek! Na to ga trebamo navesti lijepom riječju u džamijama i tekijama!“ (295)
To su mjesta poput ovih, gdje jedan protestantski svećenik, kao recenzent, počinje se moliti za jednog islamskog naučnika i autora. I njemu u duši zahvaliti za pokušaj, da narativnom teologijom pokrene "unutarislamsku reformaciju".
S njemačkog preveo: Sidik Spahić
