Rječnik najljepših stranih riječi Kad Englezi traže prijevod za riječ ‘merak’

Nad nekim riječima koje svakodnevno koristimo, bilo da su iz naših jezika ili smo ih „posudili“ pa vremenom prihvatili kao svoje, dobro bismo se zamislili kad bismo im tražili jasnu i nedvosmislenu zamjenu u nekom od stranih jezika. Među njima je i merak, riječ arapskog podrijetla koja je u jezike koji se koriste na području koje je nekad bilo sastavni dio otomanske imperije došla posredstvom turskog.

Upravo su tu riječ odabrali novinari The Independenta iz budućeg rječnika najljepših stranih riječi koje opisuju blagostanje, ljubav i pozitivna osjećanja, a neprevodive su na engleski jezik.

Naveli su kako merak, u najkraćem, predstavlja „zadovoljstvo koje proistječe iz malih stvari“. (U Rječniku bosanskog jezika, autora Senahida Halilovića, Ismaila Palića i Amele Šehović, navodi se kako je merak riječ iz arapskog jezika koja predstavlja „ugodno raspoloženje, užitak u nečemu; nasladu, uživanje; želju za čim, žudnju; potištenost zbog pretjerane čežnje za čim; melanholiju.)

Iako je spomenuta riječ davno postala dijelom rječnika naroda Zapadnog Balkana, u posljednje vrijeme brojne su riječi koje donose moderna tehnološka dostignuća, ali i još snažan utjecaj Zapada često pod povećalom uz neizostavnu dilemu – jesu li strane riječi koje postaju dijelom nekog jezika prednost ili šteta?

Strane riječi su neizbježne

Po mišljenju lingvista Ivana Klajna, člana Srpske akademije nauka i umetnosti, „strane reči su neizbežne, jer nijedna nacionalna kultura u današnjem svetu nije izolovana, pogotovu kad su u pitanju manje nacije, kao mi“. Podsjeća i kako „nove pojave u nauci, tehnici, politici, umetnosti, modi, zabavi itd. pretežno dolaze iz inostranstva, a s njima stižu i strani nazivi, te ulaze u upotrebu mnogo brže nego što bi bilo koja zvanična ustanova, čak i u najbolje organizovanoj i jezički najsvesnijoj zemlji, mogla da smisli i nametne odgovarajući domaći prevod“.

„Danas imamo ogroman uticaj engleskog u celom svetu, jer je to prvi u istoriji jezik u globalnoj upotrebi. Preteranom, nepromišljenom prihvatanju anglicizama, naročito posredstvom interneta i naročito među mladima, svakako se treba odupreti“, ukazuje Klajn.

Danilo Capasso, šef Odsjeka za italijanistiku na Filološkom fakultetu u Banjoj Luci, napominje kako su „riječi, bilo koje, uvijek prednost, a pogotovo strane riječi koje postaju dijelom nekog jezika, jer one u stvari nisu više strane, već njegove“.

„Prednost je u tome da se taj jezik obogatio drugim riječima, u smislu da ako govornik tog jezika želi da kaže neku riječ, imaće dvije varijante na raspolaganju. Šteta je kad govornik tog jezika koristi ili umije koristiti samo jednu varijantu, najčešće onu 'stranu' koja je ušla naknadno“, navodi.

Na pitanje treba li baš svaku riječ prevoditi, jer se u nekim slučajevima dobivaju „neobična“ rješenja, Capasso kaže kako „riječ kao druga ćelija jezika (prva ćelija je slovo) predstavlja srce jezika – što znači da je jezik živo biće koje živi svojim životom bez obzira na sve gramatičke pokušaje koji bi željeli da njime vladaju“.

„Dante pravi sjajan primjer: narodni jezik je taj koji svako od nas uči od svoje hraniteljice i s obzirom na to da se uči preko one koja nam daje život, jezik je božiji dar. I to znači da je nepogrešiv, kao što je nepogrešiv Bog, dok gramatika koju učimo u školi, to je izmišljotina ljudi. I s obzirom na to da su ljudi skloni greškama, i gramatika je takođe“, ukazuje.

Dajući velikom Danteu za pravo, napominje kako „jezičar može na silu prevesti strane riječi na svoj jezik, ali ako ih narod, bez obzira na to što ih uči u školi, ne koristi u razgovoru, onda će sav taj gramatički i prevodilački trud biti uzalud“.

„Ne želim da kažem da ne treba prevoditi ili pokušati prevoditi strane riječi na svoj jezik, ali to ne treba raditi misleći ili još gore, nadajući se da će taj prevod izbaciti iz jezika tu stranu riječ koja se stalno koristi. Na kraju krajeva, neka budu dvije riječi i neka svako bude slobodan da koristi prvu ili drugu varijantu, ali ništa na silu! Da budemo iskreni, jedna od ljepota nekog jezika je baš to postojanje u njemu riječi koje su neprevodive, u smislu da ne postoji prevod '1 na 1'“, govori Capasso.

No, postavlja se i pitanje je li traženje „domaćih“ rješenja za svaku stranu riječ dio neophodne borbe za očuvanje jednog jezika, pa u tom smislu Klajn odgovara kako je „potrebno i stvaranje novih domaćih izraza, pod uslovom da to ne budu veštačke purističke kovanice koje bi izazvale otpor, možda i podsmeh“.

Po njemu, vrlo je važna „borba protiv pomodnih anglicizama koji nastaju tako što se neki engleski izraz bukvalno prenosi, bez svesti o tome da u domaćem rečniku već odavno postoji izraz istog značenja“. Kao primjere navodi riječi: „'menadžment', koji nije ništa drugo do 'uprava', 'upravljanje' ili 'rukovodstvo', sveprisutni 'benefit' – kao da nikada ranije nismo znali za 'korist', 'dobit(ak)', 'poboljšanje' ili 'napredak'“.

„U političkom rečniku kao zaraza se raširio glagol 'implementirati', iako smo imali ne samo domaće glagole 'ostvariti', 'primeniti', 'sprovesti (u delo)', nego i latinizam 'realizovati'. Za neki konkurs, takmičenje, stipendiju i sl. oduvek smo se prijavljivali i pisali prijave, dok sada moramo da 'apliciramo' i pišemo 'aplikacije'. Na takve suvišne anglicizme trebalo bi ukazivati već u osnovnoškolskoj nastavi maternjeg jezika, a i lektori bi morali sistematski da se bore protiv njih“, predlaže Klajn.

Capasso, za kraj, ukazuje kako „nema neophodne borbe za očuvanje jezika od stranih riječi zato što se jezik umije boriti sâm“. Ponavlja kako je „jezik živo biće što znači da tokom svog života prihvata nešto sa strane kad se to nešto stalno koristi ili izbaci tog 'uljeza' kad ga više niko ne koristi“.

„Jezik ne zna za granice, širokogrudan je domaćin, prihvata sve goste otvorenih ruku, ali je ponosan na svoju kuću koju s velikim zadovoljstvom pokazuje svojim gostima. Ako pod borbom za očuvanje jezika podrazumijevate današnju nepismenost ljudi na svom jeziku, onda to jeste borba, ali je to druga priča“, zaključno poručuje Capasso.