Riječ tupani u govoru Gore označava tupan (bubanj, goč), ali kada se odnosi na svadbu, ona zapravo obuhvata i svirle (zurle), odnosno orkestar za svadbu sastavljen od dva tupana (bubnja) i dvije svirle (zurle), u rijetkim prilikama po četiri tupana i četiri svirle, ili čift tupani.
Ovi narodni muzičari obično dolaze iz redova Cigana (Egipćana, Roma), koji obavljaju i kovački zanat u selima Gore a koje narod naziva cigani, tupandžije ili svirladžije.
Kada se približi vrijeme dolaska tupana, oko dva sata prije akšama, domaćin svadbe šalje dva dječaka da čuju objavu dolaska, koja se daje udaranjem u instrumente čim se približe na oko pola sata hoda od sela, gdje čekaju da dođe vrijeme dogovoreno sa domaćinom svadbe. Počinju pripreme za njihov doček. Čim čuju znak, svi muškarci i djeca iz kuće, zajedno s mladoženjom i majmarom (pratilac), na čelu s njegovim ocem upućuju se na tradiocionalno mjesto čekanja tupana, poznato i glavnom tupandžiji (usta), koji je najčešće neki poznati svirladžija. Ovoj grupi se pridruže gotovo svi muškarci sela koji također znaju vrijeme i dan dolaska tupana.
Kad tupani (tupandžije i svirladžije) stignu, nakon pozdrava i čestitanja, odsviraju nebet za domaćina svadbe, koji svi prisutni slušaju sa emocionalnom šutnjom.
Stari nebet (nibet) Gore sastoji se od 10 "kajdina" (melodija), organski povezanih jedno sa drugim i izvode se samo uz svirle (zurle): 1. Taksim (uvod); 2. Ka se vljiza vo svadba (Ulazak u svadbu); 3. Džafer-begova; 4. Džemiljina (Jusuf-hadžijina); 5. Gurbetova; 6. Ćerim-ćajina; 7. Omer-agina; 8. Novoženina (za mladoženju); 9. Pelivanova; 10. Ot zatvorane (zatvaranje mladoženje).
Kad započne posljednje "kajde" (melodija), uključuju se i tupani. Na kraju domaćin, mladoženja i još poneki meraklija nagrađuju izvođače nebeta novcem, papirnim novčanicama, koje uvijaju na poseban način i stavljaju u rupe na svirli (zurli). Nebet može biti sviran i nekom posebnom merakliji koji također nagradi svirače.
Kad se ovo završi, kreće se prema kući svadbe. Na čelu kolone idu stariji a dočekuje ih domaćin ili najstariji član organizatora svadbe. Iza njih idu tupani i svirle, a sasvim na kraju mladi zajedno sa mladoženjom i njegovim pratiocem, okupljeni u krug oko nekoga ko zna pjevati poznate pjesme iz Gore. Tako, polako polako, svirejeći (svirajući, svirle i tupani), pujejeći (pjevajući) i kriskajeći (povicima) idu ulicom od mjesta dočeka do kuće svadbe.
Ovaj pravi spektakal prate mnogi posmatrači svih uzrasta oba pola. Repertoar pjesama koje se pjevaju ovom prilikom čine stare, teške i ravne pjesme koje gotovo sve imaju epsko-lirski karakter, kao: Jahni kona Omer-aga, Ovčarče, Planinice, Naračala Kara Fatma poračala, Halil-ago fidan bojlija, Azim mi legnaf da spije, Komu go vezaš, Haj more Jusuf hadžija.
Kad se približe kući svadbe, raziđu se muškarci koji su dočekali tupane. Kod kapije tupane dočeka majka mladoženje. U prisustvu domaćina svadbe, mladoženje, njegovog pratioca, rodbine i drugih posmatrača, svira se nebet za kuću.
Domaćica ih daruje mafezom, komadima basme i cvijećem koje stavlja na lupoj (drveni dio tupana). Uz njihove zvuke počinje oro u koje se, pored djevojaka i žena iz kuće, hvataju otac i mladoženja, braća, bliža rodbina. Kolo vodi majka sa domaćinom svadbe, ćerkama i sinom mladoženjom. Nakon jedne pauze, tokom koje tupandžije i svirladžije ručaju, počinje džumbus.
