Kada smo mjesecima bombardirani snimkama ledenih oluja s istoka SAD-a, neumornih poplavnih kiša u Velikoj Britaniji te upornog juga i rascvjetanih voćaka usred zime na Kosovu i regiji, logično je da se zapitamo na koji način isto globalno zagrijavanje može biti uzrok tako dramatično različitih vremenskih uslova.
Atmosferska naučnica Jennifer Francis sa Univerziteta Rutgers nedavno je na godišnjoj konferenciji American Association for the Advancement of Science (AAAS) u Chicagu predstavila klimatski model koji vrlo dobro povezuje sve ove pojave sa zagrijavanjem Arktika.
‘Vremenski uzorak ove je zime jednostavno zapeo na jednom mjestu od početka decembra', rekla je Francis, objasnivši da je uzrok takvog stanja ubrzano zagrijavanje Arktika.
Mjerenja pokazuju da se Arktik zagrijava od 1,5 do četiri puta brže od ostatka Zemlje, a klimatolozi taj fenomen nazivaju polarna amplifikacija. Ova pojava dobrim se dijelom temelji na smanjenju albeda, odnosno količine odbijenog zračenja zbog topljenja morskog leda i povećanju upijanja topline tamnijeg mora. Posljedica je ta da se otapa još više leda i smanjuje albedo, a povećava upijanje topline (pogledajte dolje na NASA-inoj animaciji zagrijavanje Zemlje od 1982. do danas).
Arktik utiče na ostatak planeta na mnoge načine, međutim za novi model ključno je smanjenje razlike između temperatura na Arktiku i na srednjim geografskim širinama. Što se brže Arktik zagrijava u odnosu na jug, to se više smanjuje ta razlika. Ona inače uzrokuje kretanje hladnog, težeg zraka prema jugu. No kako se Zemlja okreće, ta struja skreće u smjeru zapad – istok i stvara tzv. mlaznu struju. Uticaj ove struje u BiH, Hrvatskoj, Srbiji i Kosovu najlakše možemo prepoznati po tome što nam meteorolozi gotovo uvijek najavljuju kako nam vremenske promjene stižu iz zapadnih smjerova. Mlazna struja djeluje kao brana koja sprječava prodore hladnog polarnog zraka u južne krajeve.
Kada se Arktik brže zagrijava, ističe Francis, temperaturna razlika između njega i južnih područja se smanjuje pa slabi mlazna struja, odnosno vjetrovi koji pušu sa zapada prema istoku. Kako mlazna struja usporava, tako postaje sve vijugavija poput spore rijeke. Kada se rijeka spušta niz strme obronke, ona je zbog velike razlike u visini brza i ravna. No kada teče ravnicom, ona usporava i vijuga.
Na sličan način usporena mlazna struja posljednjih godina stvara sve veće meandre, a oni mogu postati dugotrajni kada naiđu na neke zapreke – planinske masive ili velike mase toplog zraka. Drugim riječima, usporavanjem struje povećava se vjerovatnost da će se određeni vremenski sistem blokirati za duže vrijeme.
‘To znači da će vrijeme koje struja stvara na vašoj lokaciji trajati duže. To vodi do trajnijih vremenskih uzoraka i tendencije da određena vrsta ekstremnog vremena postane vjerovatnija', objasnila je Francis.
Novi model za sada je još hipoteza koju će trebati istraživati još godinama jer opisuje klimatološke pojave koje su novijeg datuma. Primjerice, arktičku amplifikaciju, kao posljedicu rasta razina CO2 u atmosferi, prvi je još 1896. najavio švedski fizičar Svante Arrhenius, a mi smo je počeli jasno bilježiti tek posljednjih 15-ak godina. No stručnjaci se uglavnom slažu u tome da ovakav model prilično dobro opisuje brojne meteorološke pojave kojima posljednjih godina svjedočimo (pogledajte video-model dolje).
