Godišnjica preseljenja na Ahiret Rasima Kalajdžinija

Prije godinu dana, 13. februra 2016. preselio je na Ahiret Rasim Kaljadžini iz Manastirice kod Prizrena. Dan kasnije je obavljena dženaza na seoskom mezarju, uz neviđeno prisustvo džematlija njegovog rodnog mjesta, okolnih župskih, podgorskih i gorskih sela, ljudi iz grada Prizrena, Peći…, kao i mnogih mu rođaka i prijatelja iz dijaspore.

Preselio je na Ahiret u 41. godini života, poslije kraće i teške bolesti. Iza sebe je ostavio hanumu Farisku, dva sina Azema i Adisa i kćerku Azeminu.  
Mnoge od nas vijest o njegovom naglom preseljenju duboko je potresla, tim prije što je bilo i nade da se njegovo zdravlje poboljša poslije složenog hirurškog zahvata u Istanbulu. Svi smo nekako vidjeli i njegov optimizam poslije bolničkog tretmana u Turskoj. 
No o životu i smrti odlučuje Bog jedini. Nama ostaje da Allaha dželešanuhu molimo da pređe preko naših slabosti, a da rahmetli Rasimu oprosti sve grijehe i da mu na Onom svijetu nadoknadi ono što mu je na ovom bilo uskraćeno. 
Rahmetli Rasim Kalajdžini je - da ponoviimo i ovoga puta - iznad svega bio veliki čovjek. Dobar drug i saradnik, jako dobar rođak i komšija. 
Svojom skromnošću, nenametljivošću i dostojanstvenim držanjem, kao da je htio da pokaže da na ovom svijetu još uvijek ima ljudi koji su i u muslimanskim vjerskim i u nekim drugim relevantnim izvorima opisani kao uzor ponašanja. Tokom mog prvog poznastva s njim, u društvu još nekolicine, s obzirom da je rahmetli Rasim dosta šutio, pomislio sam da je riječ o čovjeku koji ne govori mnogo jer se malo - "drži na goljemo”.  Međutim, ubrzo, poslije par razgovora, shvatio sam da je riječ o jednoj – inače, nažalost, sve rijeđoj - pojavi koja je tako uzorno opisana kao jedna od lijepih karakteristika muslimana - o čovjeku koji je pokazivao dobru dozu stida u komunikaciji s ljudima! 
Sjećam se riječi dr. Fikreta Arnauta, imama u Minhenu, s jednog njegovog predavanja: "… Kako je kod nas uopšte došlo da se čovjeku, pogotovo musafiru, može kazati 'bujrum, bolan, ne stidi se', reče dr. Fikret, 'kad je stid, po hadisu, dio vjere'! E, ta ljudska osobina je posebno krasila našega rahmetli Rasima Kalajdžinija. Bezbeli je najviše zbog toga on bio tako omiljen kod svih koji su ga znali!      
Iza rahmetli Rasima Kaljadžinija je ostala praznina među njegovim učenicima i kolegama u osnovnoj školi u njeogovom rodnom mjestu. A najveća praznina je svakako ostala u njegovoj porodici, među rođacima ali i dobrom broju njegovih prijatelja i saradnika.  
Ostalo je, dakle, upražnjeno mjesto – jednog čovjeka, u punom smislu značenja ove riječi!